David Ducreux Sincey, Zakon slabijeg

U romanu Zakon slabijeg francuskog pisca Davida Ducreuxa Sinceya iz perspektive neimenovanog, pomalo naivnog pripovjedača, razvija se priča o odrastanju uz Romaina Poissona, budućeg najmlađeg zastupnika u francuskom parlamentu. Pripovjedač još u mladosti postaje njegova desna ruka, a roman prati njihovo odrastanje i političku karijeru. Riječ je o crnohumornom romanu i društvenoj satiri, ali iza žestokog, crnog humora i ironije kojima je prožet ovaj roman o odrastanju, nazire se, u liku pripovjedača, žrtva dvostruke manipulacije i snažna, goruća čežnja za slobodom. Ukratko, riječ je o prikazu sumorne slike djetinjstva i adolescencije, u kojoj trauma, nasilje i borba za moć igraju središnju ulogu. Za djelo Zakon slabijeg Sincey je dobio nagradu Transfuge 2025. Roman je prošle godine objavljen u izdanju Gallimarda, a uskoro očekujemo i hrvatsko izdanje nakladničke kuće Petrine knjige, u prijevodu Andree Rudan.

omain Poisson danas više nije nepoznat. Zasigurno ste čuli za njega. Jer otkako su javnosti otkrivena njegova najgnusnija djela, o njemu je napisano sve, ili gotovo sve. Neki su ga dotad znali kao, isprva najmlađeg zastupnika, a zatim i najmlađeg senatora Pete Republike. Njegova karijera, koja je raspirivala zavist kolega i maštarije birača, bila je iznimna, kako zbog svoje munjevite uspješnosti, tako i zbog sumnji koje je izazvala, a koje mediji posljednjih dana uveličavaju. Ako su ga njegove bezbrojne pronevjere, korupcijske radnje i izborne spletke učinile tek običnim političarem, ubojstva za koja je sad optužen, a za koja znam da ih je počinio jer sam mu u tome pomogao, učinila su ga izuzetnom osobom i tvorcem jedinstvenog djela.

Za savjesne biografe, ja sam bio njegov parlamentarni asistent i šef njegova kabineta. Njegov majstor za sve, rekli bi neki. I to je točno. Bio sam mu desna ruka, a ponekad i ruke drugih njegovih suradnika kada je trebalo voditi izbornu kampanju ili se riješiti žene koju više nije želio. Vozio sam službeni automobil, odgovarao na telefonske pozive, nosio njegovu aktovku i druge male torbe koje su se dodavale iz ruke u ruku. U vrijeme izbora bio sam zadužen za punjenje, a ostatak vremena za pražnjenje prostora oko njega. Prigušivao sam buku. I afere, također. Ponekad bih i kuhao u nevjerojatno sitne sate ili vrtlario usred noći. Nitko to neće reći jer nitko to ne može ni zamisliti. Da, politička karijera ponekad zahtijeva ušutkavanje onih koje svrbi nešto priznati, onih koji su u iskušenju previše otvoriti usta, a htjeli ne htjeli, za njih nema boljeg od noćnog izleta duboko u šumu, daleko od najposjećenijih turističkih lokacija. Za njih nema boljeg od rupe i zemlje preko nje. Ono što nitko ne može ni zamisliti jest da sam bio i službeni grobar Romaina Poissona. Upravo tako sam rješavao najosjetljivije slučajeve.

Vrhunac ironije, u trenutku kada otkrivamo kakav je uistinu bio, više ga nigdje nema. U novinama, na televiziji, na radiju, pa čak i za šankovima kafića, „bjegunac Romain Poisson“ jedina je tema. Da su vlasti ove države uložile toliko truda u potragu za svima onima koji su nestali zbog nas, sigurno ne bismo bili tu gdje jesmo i naša bi postignuća bila manje impresivna

Previše sam kopao, gotovo opsesivno. Desetine rupa. Znam sve o zemlji: od glinovite, zbijene zemlje, koju je jednako teško obrađivati kao i vapnenastu, do takozvane humusne zemlje, koja mi je omiljena, kao i tresetna, crna i spužvasta, koju brzo prekriju biljčice koje savršeno kamufliraju udarce lopate. A kad bih zatrpavao te rupe, najprije još toplom organskom tvari koja će postati gozba za najrasprostranjenije strvinare, a zatim prethodno iskopanom zemljom, uvijek bih, između dvije lopate, ubacio nekoliko sjemenki paprati, brnistre ili koprive. Ne samo da sakrijem svoj zločin od svijeta, nego i da te sahrane ne budu samo stvar smrti.

No u trenutku u kojem cijela Francuska saznaje za ovog misterioznog političara koji se istovremeno ispostavio kao jedan od najvećih kriminalaca ovog stoljeća, dostojan Landrua ili Doktora Petiota^[1], Romain Poisson je nestao. Ispario.

Vrhunac ironije, u trenutku kada otkrivamo kakav je uistinu bio, više ga nigdje nema. U novinama, na televiziji, na radiju, pa čak i za šankovima kafića, „bjegunac Romain Poisson“ jedina je tema. Da su vlasti ove države uložile toliko truda u potragu za svima onima koji su nestali zbog nas, sigurno ne bismo bili tu gdje jesmo i naša bi postignuća bila manje impresivna.

Štoviše, ta revnost, to rasipanje sredstava koja se koriste da ga se pronađe gdje god bi mogao biti, a naročito ondje gdje nije, dovela bi do sasvim drugačijeg postupanja da je netko odlučio pozabaviti se mnome. Ne zato što ja znam gdje ga pronaći, nego zato što bih, da me se posluša, mogao pružiti novi uvid u cijelu ovu priču. No budući da sam, u stvarnosti i po svojoj prirodi, čovjek iz sjene, moram, kao i cjelokupna javnost, šutjeti i zadovoljiti se besmislicama koje novinari bez zadrške izlijevaju u ogromni deponiji u kojem vijesti stoje dok se ne pokvare.

No ne dajem si puno vremena prije nego što budem otkriven, iako se zapravo ne skrivam, jer se nalazim točno ondje gdje me očita logika smješta, u seoskoj kući iza koje sam prvi put ugledao Romaina Poissona.

To je ono što vam želim ispričati: njegove početke, a posljedično i svoje. Onako kako sam ih vidio, a i doživio, jer su povezani s mojima jednako koliko je moja vlastita priča povezana s njegovom. Ne pokušavam utvrditi ni nametnuti neku „istinu“ koja bi bila ispravnija od drugih, već želim da ljudi, kroz priču koju se spremam otkriti, barem donekle shvate kako smo došli dovde. Jer, iako nisu bile potpuno presudne, naše mladenačke godine otvorile su nam put. Put koji je, u teoriji, bio tek jedna od brojnih mogućnosti, ali koji je, smatram, bio jedini koji smo mi mogli slijediti.

Na neki smo način trebali jedan drugoga, no dok je u meni rasla sigurnost da mi je on potreban, morao sam udvostručiti svoje napore da taj osjećaj bude uzajaman i da on u meni prepozna svoju desnu ruku. Tijekom svih ovih godina pomagao sam mu s najvećom predanošću, uz potpunu samopožrtvovnost, kao da sam mu prodao dušu. Između nas dvojice bilo je „u životu i u smrti“, iako taj izraz za nas ima posebno značenje. Jer, premda nam je naš savez omogućio razvoj kvaliteta poput hrabrosti i odvažnosti, nužnih za svaki život koji teži potpunom ostvarenju, on nas je i potaknuo na oduzimanje života. To je nesumnjivo paradoksalno, no oduzimanje života činilo nas je življima. I ostavljalo nam je više prostora.

Kad sam imao pet ili šest godina, postupao sam gotovo naivno, bez trunke okrutnosti. S najvećom sam pažnjom pokapao leševe životinja koje sam pronalazio, umiruće i prepuštene strvinarima daleko manje pažljivim od mene, ili sasušene muhe kojima su bili prekriveni tepisi naših soba. Postupao sam nevino, a prije svega naknadno, nakon smrti. Jedva da sam znao što činim, nisam se pridržavao nikakvog obreda, nisam izgovarao molitvu, jedino zadovoljstvo pričinjao mi je savršeno obavljen posao. Kako sam se usavršavao u toj drevnoj umjetnosti pokapanja, razvijajući vlastite rituale i rutinu, ali uvijek s istom predanošću, polažući u zemlju sve veća i veća tijela – od krhkog skakavca do nezgrapnog trupla nekog političkog protivnika – morao sam svojim postupcima pridati veće značenje i u sebi razviti nepokolebljivu i grubu bešćutnost. Morao sam se uvjeriti da služim jedinstvenom cilju iz kojeg su život i smrt bili izuzeti, ili bolje rečeno, gdje su život i smrt, istovremeno prisutni, bili jedno te isto.

Uistinu, nikad mi nije bilo teško uvjeriti samog sebe da moram obaviti svoj dio posla. Nikome ne smeta kad ubijemo muhu koja nas iritira, žohara koji nam se gadi ili pauka koji nam predstavlja prijetnju, pa zašto bismo se onda zgražali što ponekad, kada osjećamo iritaciju, gađenje ili prijetnju od svojih bližnjih, poželimo da to prestane? Za razliku od životinja, ljudi kompliciraju sve, a naročito smrt.

Iz moje perspektive, u sveukupnom poretku stvari, sve je to zapravo zapanjujuće jednostavno, elementarno.

^[1] Poznati francuski serijski ubojica (op. prev.)