Crnohumorna satira o današnjem kapitalizmu

Već dvadesetak godina Chang-wook Park s Bong-joon Hoom i Chang-dong Leejem čini trolist najzanimljivijih i najintrigantnijih ne samo južnokorejskih filmaša. On je dijelom mizantrop zaokupljen egzistencijalističkim dvojbama, koji uporište za naglašeno uznemirujuće, začudne, tjeskobne, vizualno izuzetno dojmljive i stilizirane studije ljudske prirode i destruktivnosti podjednako pronalazi u egzistencijalizmu, religijskoj simbolici i klasičnim grčkim tragedijama. Tvrdeći da je ateist koji se kroz filmove oslobađa trauma iz djetinjstva, kada je kao miran i povučen klinac često bivao žrtvom agresije svojih vršnjaka te maštao o osveti, Park većinu svojih filmova definira kao priče o samoiskupljenju, oslobađanju od grijeha i oprostu, koje unatoč religijskom simbolizmu s odnosom prema Bogu nemaju osobite veze. Premda se u njima uvijek bavi negativnim emotivnim stanjima protagonista predočenima kroz nerijetko ekstremno nasilje za kojima dotični posežu, Park unatoč stilizacijama koje ne smijemo brkati s glamurom to nasilje nikad ne glorificira. Upravo suprotno, njegovi protagonisti zbog osveta kojima pribjegavaju u pravilu plaćaju iznimno visoke cijene, a autor uvijek jasno sugerira da svako nasilje neizbježno rađa novo.

Da bi glavni protagonist Man-su dobio posao, morat će pribjeći uistinu drastičnim metodama

U filmu Bez izbora on crnohumornu satiru spretno križa s psihološkom dramom i elementima trilera. Djelo se temelji na romanu The Ax američkog pisca Donalda E. Westlakea, zasigurno najpoznatijeg po trima romanima o profesionalnom kriminalcu Parkeru koji su više puta ekranizirani, a najuspješnije u filmovima Point Blank Johna Boormana i Vraćanje duga Briana Helgelanda. Roman The Ax izvorno je objavljen 1997. godine, no budući da kod nas još nije preveden, teško je reći koliko se film razlikuje od Westlakeove proze. Može se pretpostaviti da je riječ o priličnom odstupanju, jer je u piščevim romanima koje je čitao autor ovog teksta bilo elemenata crnog humora, ali ne i satire, a pogotovo ne satire koja bi barem u kontekstu, ali dovoljno jasno, kritizirala suvremeno kapitalističko društvo i odnose u njemu.

Donald E. Westlake vješt je u pisanju trivijalne iliti pulp proze sa šutljivim i dijelom noirovskim junacima lakima na okidaču, bez obzira na to objavljuje li je pod vlastitim imenom ili nekim od dvadesetak pseudonima među kojima su najpoznatiji Richard Stark i Rolfe Passer. Tu se njegove ambicije i dometi zaustavljaju, pa se može pretpostaviti da su za bitno motivsko i značenjsko dopisivanje njegove proze zaslužni Chan-wook Park i suscenaristica Kyuong-mi Lee. Također, ovo je druga adaptacija romana The Ax, jer je prvu pod naslovom Le couperet 2005. potpisao Costa-Gavras, kojemu je Park i posvetio svoj film.

Protagonist je sredovječni Man-su, tehnolog u tvornici papira, a na početku ga zatječemo u naglašeno idiličnoj obiteljskoj situaciji. U ambijentu sličnom onome iz nekog američkog predgrađa on sa suprugom i dvoje već odraslije djece uživa tijekom vikenda. Dok on roštilja, društvo mu prave supruga domaćica, sin koji je pomalo neodgovoran tinejdžer i kći koja je darovita čelistica. Međutim, ta je idila samo privid, što će postati jasno kada Man-su ubrzo dobije otkaz te kada se pokaže da su tvornicu papira preuzeli novi američki vlasnici koji režu troškove i smanjuju broj radnika. Iako protagonist želi ostati u istoj branši, zbog krize koja vlada industrijom papira shvatit će da to nije nimalo jednostavno. Kad mu uskoro obitelj potroši otpremninu te supruga najprije predloži zamjenu njihove razmjerno luksuzne kuće za neku manju ili za stan, a potom se zaposli kao dentalna higijeničarka u jednoj stomatološkoj ordinaciji, Man-su će početi shvaćati da mora poduzeti nešto radikalno. Prilika za to pojavit će se nakon godinu dana kad bude objavljen natječaj za posao u jedinoj preostaloj tvornici papira. On očekivano neće biti jedini kandidat, nego jedan od četvorice barem podjednako kvalificiranih i sposobnih konkurenata. A da bi baš on dobio posao, morat će pribjeći uistinu drastičnim metodama. Preciznije, ubijanju svih konkurenata, na različite načine i uz mnogo muke, što je efektan ustupak realizmu barem u tom dijelu, koji je Park želio i uspio postići.

Chan-wook Park jasan je, nedvosmislen i ubojit, iako svakako ne toliko žestok kao Bong Joon-ho u Parazitu. Cjelina je vizualno dojmljiva i nenametljivo ali efektno stilizirana, a uz odmak prema poetici slapsticka obilježavaju je skladan narativni ritam i raskošan kolorit. Režija je elegantna s promišljenim montažnim rezovima i pretapanjima te s izmjenom krupnih i bližih planova s povremeno začudnim polutotalima i detaljima, osobito u scenama počinjenja ubojstava koja poprimaju prizvuk groteske. Dijalozi su izvrsni, baš kao i prilično raspoložene i sugestivne izvedbe glumačke postave koju predvodi Byung-hun Lee (Vidio sam vraga, Gorkoslatki život, serija Squid Game). U cjelini, premda ne doseže kvalitativnu razinu najuspjelijih filmova Chan-wook Parka poput Žeđi i onih iz „trilogije o osveti“ (Oldboy, Simpatija za gospođu Osvetu, Simpatija za gospodina Osvetu), Bez izbora je vrlo dobro ostvarenje koje svakako zavređuje preporuku.