Značajan doprinos istraživanjima hrvatske dijaspore

Najsnažnija riječ raste iz tišine,
najveća riječ ostavlja tišinu

Adrian Vuksanović

Milan Bošnjak izvrstan je poznavatelj složenih pitanja vezanih za hrvatsku nastavu u inozemstvu, također i vrstan poznavatelj hrvatskih zajednica u Europi (koje službena hrvatska politika naziva hrvatskom nacionalnom manjinom), a usto i višegodišnji istraživač hrvatske književnosti nastale na tlu Njemačke, ali i hrvatske književnosti nastale u različitim drugim sredinama izvan Hrvatske. Riječ je o znanstveniku i istraživaču koji s istinskim interesom proučava i s različitih aspekata analizira Hrvate izvan Hrvatske te posebice njihove aktivnosti vezane uz sferu intelektualne nadgradnje.

Jedan od brojnih plodova njegova znanstvenoga proučavanja jest i knjiga Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske koja je u nakladi Matice hrvatske objavljena 2024. Sastoji se od četiri tematske cjeline unutar kojih je raspoređeno jedanaest zasebnih članaka i ogleda.

Milan Bošnjak

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Važnost hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske

U prvu tematsku cjelinu Stvaranje temelja za sintezu uvrštena je samo jedna, ali vrlo opširna studija naslovljena Važnost hrvatske književnosti nastale izvan Hrvatske. Autor napominje da je do 1990. stvaralaštvo hrvatskih književnika koji su živjeli i djelovali izvan Hrvatske u domovini uglavnom bilo nepoznato. U to su doba postojala dva odvojena hrvatska književna korpusa – jedan u domovini, u koji je uključen tek mali dio inozemne Croatice, i onaj izvan domovine, u Hrvatskoj uglavnom nepoznat. Njihovo postupno spajanje počinje se događati uspostavom hrvatske države.

Autor ovom knjigom želi pridonijeti temeljima za stvaranje jedinstvene sinteze hrvatske književnosti koja treba obuhvatiti književna djela nastala u Hrvatskoj, zatim ona koja su nastala na prostoru Bosne i Hercegovine, pa književnu produkciju hrvatskoga iseljeništva te usto književnost Hrvata koje službena hrvatska politika naziva „hrvatska nacionalna manjina u dvanaest europskih zemalja“. Osim djela na hrvatskom jeziku, sintezom, napominje autor, valja obuhvatiti i djela hrvatskih pisaca koja su nastala na stranim jezicima. Među njima ističe ponajprije plodnu književnu produkciju hrvatskih autora i autora hrvatskoga podrijetla koji pišu na engleskom, španjolskom i njemačkom jeziku jer ih većina, ističe Milan Bošnjak, „naglašava svoju pripadnost hrvatskome narodu i hrvatskoj kulturi.“ Zato ih je potrebno prevoditi na hrvatski jezik.

Kada je riječ o djelima na engleskome jeziku, posebno se osvrće na istraživanja Vladimira Petera Gossa, Branke Kalogjera, Jelene Šesnić i Borisa Škvorca. Među poznavateljima latinoameričkih autora hrvatskoga podrijetla ističe Željku Lovrenčić, Jerka Ljubetića i Saru Večeralo, a među poznavateljima hrvatskih autora koji pišu njemačkim jezikom Gojka Borića i Adolfa Polegubića. Navodi ključna razmišljanja i stavove svakoga od navedenih književnih znalaca te zaključuje da se i na taj način nedvojbeno pridonosi gradnji toliko željene i potrebne cjelovite sinteze hrvatske književnosti.

Irena Vrkljan i Jagoda Marinić – dvije ključne autorice

Tematska cjelina Dvije ključne autorice posvećena je Ireni Vrkljan i Jagodi Marinić, a o svakoj od njih napisana je posebna studija. Važno je istaknuti da je uz književno stvaralaštvo Irene Vrkljan neraskidivo vezano ime Milana Bošnjaka kao vrsnoga poznavatelja njezinih djela, i poetskih i proznih. Minuciozno analizirajući ta djela, pokazuje koliko su autorici važna oba njezina grada – Zagreb i Berlin. Promatra je kao vječnu putnicu, i to više u vremenu nego u prostoru, kao autoricu koja je „pojmu putovanja dala nova značenja i oplemenila ga svojom kreativnošću“.

Istraživanja književnoga stvaralaštva Jagode Marinić također nije moguće zamisliti bez Bošnjakova prinosa toj temi. Riječ je o autorici koja pripada mlađoj generaciji Hrvata u Njemačkoj, onoj koja je dobro integrirana u njemačko društvo. Piše na njemačkom jeziku pa je sastavnim dijelom i hrvatske i njemačke književnosti. Bošnjak posebice analizira njezin roman Restoran Dalmacija. Upozorava da taj roman donosi i tipične gastarbajterske teme, kakve prema autoričinu svjedočenju Nijemci očekuju od pisaca gastarbajterskoga podrijetla, ali i književne sadržaje koji raščlanjuju njemačko društvo. Upravo je u tome novost, jer, kako ističe Bošnjak, do pojave romana Restoran Dalmacija takav tip književnih tema bio je rezerviran isključivo za Nijemce, odnosno njemačke autore.

Svoj pristup hrvatskoj književnosti u Njemačkoj autor ove knjige pokazuje i podjelom te književnosti u tri skupine koje su uvjetovane statusom autora književnih djela. U prvoj su skupini autori koji su u Njemačku bili prisiljeni otići zbog neslaganja s onodobnim političkim režimom, a nerijetko su bili i u životnoj opasnosti. U drugoj su skupini autori koji žive u Njemačkoj, ali su u službi hrvatskih ustanova ili Crkve u Hrvata. Treću skupinu sačinjava ekonomska emigracija u najširem smislu te riječi. U tu su skupinu uključeni i potomci ekonomskih emigranata. Na taj način autor ove knjige razlikuje pisce političke emigrante, pisce hrvatske službenike i pisce ekonomske emigrante, odnosno njihove potomke.

Pjesnici razasuti na različitim stranama svijeta

Treća tematska cjelina u knjizi, naslovljena Okupljanja i povezivanja, razmatra fenomen kontinuiranih godišnjih susreta hrvatskih pjesnika iz cijeloga svijeta, bilo da je riječ o susretima pjesnika Hrvatske izvandomovinske lirike (HIL) ili o susretu pjesnika u Rešetarima u Slavoniji. Bošnjak je bio recenzent pjesama autora i autorica okupljenih na 15. susretu u Astoriji u New Yorku 2015, a prisustvovao je i 16. susretu 2016. u Solinu. Budući da je riječ o pjesnicima entuzijastima, razasutima na različitim stranama svijeta, koji na taj način svjedoče o svojoj ljubavi prema domovini, autor knjige smatra da je dobro upoznati hrvatsku javnost s njihovim stvaralaštvom. Rješenje vidi u stvaranju mreže živih centara rasutih po svijetu, ali međusobno povezanih, u kojima će se ne samo promicati nego i stvarati hrvatska kultura. Smatra da bi, po uzoru na njemački Goethe-Institut i mađarski Balassi Intézet, hrvatska država trebala osnovati Hrvatski kulturni institut koji bi djelovao u inozemstvu, a nazvan bi trebao biti „prema ocu hrvatske književnosti i jednom od najvećih Hrvata u povijesti – velikom Marku Maruliću Splićaninu“. Dalje Bošnjak o ovoj važnoj temi nastavlja: „Osnivanjem Instituta stvorio bi se institucionalni okvir, razvila struktura i otvorila mogućnost za osmišljeno i sustavno kulturno djelovanje.“

Milan Bošnjak je i sam pjesnik, autor triju objavljenih pjesničkih zbirki. Kao pjesnik, s posebnim senzibilitetom pristupa pjesništvu nastalu izvan hrvatskih granica, ali i pjesništvu autora koji žive u Hrvatskoj, a rođeni su izvan hrvatskih granica, kao i onih koji su duže boravili u inozemstvu. Zato nije čudno što je posljednja tematska cjelina u knjizi posvećena trima pjesničkim zbirkama. Prva je od njih pjesnička zbirka Vande Babić Crta na dlanu. Riječ je o pjesnikinji koja je rođena u Boki kotorskoj, ali već dugo živi u Hrvatskoj, a osobito se ističe znanstvenom djelatnošću vezanom za Hrvate u Boki kotorskoj. Drugi pjesnik o kojem je riječ u ovoj tematskoj cjelini, Adrian Vuksanović, također je rodom iz Boke kotorske, gdje stalno živi. U ovoj se knjizi analizira njegova pjesnička zbirka Dvije trećine. Osebujnost analize te Vuksanovićeve pjesničke zbirke ogleda se u izraženoj Bošnjakovoj kreativnosti. Naime, Bošnjak je od izabranih Vuksanovićevih stihova složio nekoliko rečenica koje pobuđuju na razmišljanje: „Poniznost da je početak Tajne, a Tajna vrhunac poniznosti“; „Najsnažnija riječ raste iz tišine, najveća riječ ostavlja tišinu“. Posljednji tekst u ovoj tematskoj cjelini osvrt je na pjesničku zbirku Tuge Tarle Anatomija Tuge.

Vrijednosti knjige Milana Bošnjaka Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske nedvojbeno pridonosi i iscrpan popis literature i izvora, a snalaženju u knjizi Kazalo imena.

Razmatranjem tema u Bošnjakovoj knjizi iznova se nameće zaključak kako je hrvatska književnost nastala posljednjih desetljeća, posebice ona izvan hrvatskih granica, mnogima nedovoljno, a nikomu u potpunosti poznata. Broj znanstvenih analiza i kritičkih osvrta više je nego nedovoljan, ali prijevodi djela nastalih na drugim jezicima još uvijek su vrlo oskudni. Ta su djela nerijetko veliko otkriće ljubiteljima beletristike.

Knjiga Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske predstavlja značajan doprinos znanstvenim nastojanjima da se cjelokupna hrvatska književnost, a osobito ona recentna, objedini u jednu cjelinu, neovisno o tome je li nastala u domovini, u iseljeništvu ili u manjinskim zajednicama te neovisno o jeziku na kojem je napisana. Nepristrane i na konkretnim činjenicama utemeljene analize u Bošnjakovoj knjizi omogućuju čitateljima upoznavanje s velikim brojem novih autora i njihovih djela, s estetskom vrijednošću tih djela i njihovim više ili manje uspjelim uključivanjima u suvremene trendove književnih sredina u kojima žive.