Živo pamćenje i identitet hrvatskog potomka

Dugo je povijest moje obitelji za mene bila tek dalek odjek. Bila je to jedna prezimenska oznaka: Grandich. Zvučala je drukčije unutar šire genealogije, kao trag koji se povremeno pojavljivao u obiteljskom pamćenju, ali bez jasnih obrisa. Kao što se događa u mnogim iseljeničkim obiteljima, postojali su ulomci, slutnje, rasuta imena, napola prenesena sjećanja i duge šutnje pune tajne. Još nije postojala rekonstruirana povijest; postojao je tek osjećaj da se iza tog prezimena skriva čitav svijet koji čeka da bude otkriven.

Baška na otoku Krku / Izvor Wikimedia Arne Müseler

Istraživanje iz kojega će s vremenom nastati moja knjiga Korijeni u vodama nije zapravo započelo kao projekt usredotočen isključivo na Hrvatsku. Rodilo se iz jedne druge potrage, povezane s mojom obiteljskom poviješću i mojim interesima kao povjesničara. No, kao što se u takvim procesima često događa, jedno je pitanje vodilo drugome, jedan je dokument otvarao put prema sljedećemu, a jedan manji nalaz na kraju je promijenio cijeli smjer istraživanja. U jednom se trenutku prezime Grandich ponovno pojavilo preda mnom snagom koju više nisam mogao zanemariti. Počeo sam se pitati odakle dolazi, kakve putove skriva, koje luke, koje jezike, koje rastanke. I tada je putovanje doista započelo.

Prezime kao trag

To putovanje nije bilo samo arhivsko. Ono je prije svega bilo proces približavanja jednom pamćenju koje sam dotad naslijedio samo djelomično. Kako sam počeo prikupljati matične knjige, župne upise, migracijske dokumente i raspršene tragove iz različitih zemalja, shvatio sam da ne skupljam samo podatke: obnavljam živote. Nastojao sam vratiti ljudsku puninu osobama koje su za svoje potomke često bile svedene na datum, pogrešno zapisano ime ili nejasnu usmenu uspomenu. Taj čin vraćanja bio je od početka jedan od temeljnih poticaja moga rada. Jer povijest iseljavanja ne čine samo veliki kolektivni procesi, nego i konkretni muškarci i žene, sa svojim strahovima, željama, gubicima, strategijama preživljavanja i vlastitim načinima bivanja u svijetu.

Hugo Javier Freitas: „Identitet nije nepomična relikvija, nego pamćenje
i život u pokretu.“

U slučaju moje hrvatske obiteljske grane, najvažnija točka dolaska bila je Baška na otoku Krku. Ondje je 1871. rođen Marko Ilario Grandić, moj šukundjed. To saznanje, potvrđeno s točnošću, promijenilo je prirodu moga odnosa prema toj priči. Osjetio sam privlačnost prema tom mjestu, prema tom krajoliku, kao da od mene traži pogled. Ono što je prije bilo tek naslućeno podrijetlo počelo je dobivati krajolik, ljudsku mjeru i povijesnu gustoću. Baška je prestala biti apstrakcija i postala stvaran svijet: otočno mjesto na Jadranu, obilježeno zajedničkim životom, ritmovima mora, materijalnom oskudicom i kulturnom osjetljivošću drukčijom od one u velikim gradovima u usponu na Río de la Plata.

Glavni trg Plaza de Mayo u Buenos Airesu / Foto Helge Høifødt

Tada sam shvatio da iseliti ne znači samo premjestiti se s jedne točke na drugu, nego napustiti određen odnos prema prostoru, vremenu, jeziku, vezama i samoj predodžbi doma. To je bilo jedno od najvažnijih otkrića moga istraživanja: iseljavanje se ne može promatrati samo kao ekonomsko premještanje. Naravno, postojali su vrlo konkretni materijalni uvjeti, kako u hrvatskim krajevima tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, tako i u galicijskom svijetu koji također prolazi kroz moju knjigu. Ali uz te čimbenike djelovale su i druge, jednako presudne dimenzije: krajolici podrijetla, kulturne dispozicije, iseljeničke mreže, očekivanja, stečene vještine i načini zamišljanja moguće budućnosti. U tom smislu Marko nije bio samo iseljenik koji je prešao ocean: bio je i čovjek oblikovan posebnim jadranskim svijetom, sa svojim znanjima, obiteljskim vezama, šutnjama i načinima prilagodbe. Upravo mi je to omogućilo da njegov put sagledam kao dio jednoga šireg i duboko ljudskog povijesnog fenomena.

Kako je moj rad napredovao, postajalo mi je sve jasnije da se obiteljsko pamćenje ne sastoji samo od onoga čega se sjećamo, nego i od onoga što se prešućuje. Često nasljeđujemo više šutnji nego priča. Pa ipak, i te šutnje prenose. U njima se talože rane, žalovanja, stidovi, gubici, premještanja i napori koji nikada nisu bili do kraja izrečeni, ali i dalje djeluju u kasnijim naraštajima. Zato je istraživanje onih koji su otišli za mene bilo i način da bolje osluhnem one koji su ostali, one koji su čekali, one koji su usred odsutnosti održavali kontinuitet života. S vremenom sam shvatio da iseljavanje ne ostavlja trag samo na onome tko putuje, nego i na onima koji ostaju s druge strane oceana.

Možda sam zato odabrao ovu temu i u njoj ustrajao. Ne samo zbog genealoške znatiželje, ni samo zbog profesionalnog interesa kao povjesničara, nego zato što sam u toj priči prepoznao nešto dublje: pitanje identiteta. Ali ne identiteta shvaćenoga kao nepomična bit ili kao puka nacionalna oznaka, nego kao žive stvarnosti, sastavljene od uzastopnih slojeva, susreta, djelomičnih nasljeđa, zaborava i ponovnih pronalazaka. U mojem se iskustvu identitet pokazao manje kao zatvorena definicija, a više kao struja u pokretu. Struja satkana od hrvatskih imena, galicijskih korijena i rioplatenskih iskustava; od jadranskih luka, sela na sjeveru Luga, konventila, kamenoloma, brodova, škola i četvrti Buenos Airesa. Sve se to slijeva. Sve to i dalje govori, premda ga ne znamo uvijek odmah čuti.

Migracija kao iskustvo gubitka, prilagodbe i nove budućnosti

Tijekom godina, tragajući po arhivima različitih zemalja, shvatio sam da taj posao ne znači samo rekonstruirati obiteljsko stablo. Značio je i prepoznati kontinuitet. Shvatio sam da osobine, osjetljivosti i načini bivanja u svijetu koje sam držao isključivo svojima iza sebe imaju dulju povijest. Da Markova tiha inteligencija i drugi tragovi onih koji su mi prethodili na neki način i dalje kucaju u sadašnjosti te da se to nasljeđe, na drukčiji način, nastavlja i u mojoj djeci.

Ta je spoznaja moju potragu učinila još dubljom. Jer pamćenje, kada se doista probudi, ništa ne zatvara: ono otvara. Vraća smisao, ali i odgovornost. Podsjeća nas da smo posljedica mnogostrukih uzroka, mnogih prethodnih života, ali i vlastitih izbora.

Pisati o tom iskustvu za hrvatsku publiku za mene ima posebno značenje. To je pokušaj da ovu priču vratim jednoj od njezinih obala ishodišta. Da uspostavim most između Kvarnera i Río de la Plata, između otoka Krka i Buenos Airesa, između obiteljskog pamćenja rekonstruiranog u Americi i kulturnoga prostora iz kojega su ti iseljenici nekoć krenuli. U tome ima simboličkog povratka, ali i zahvalnosti. Jer nijedno se ovakvo istraživanje ne ostvaruje u samoći: iza svakog otkrića stoje arhivi, župe, velikodušni sugovornici, pozorni čitatelji i zajednica pamćenja koja, ponekad i ne znajući, pomaže ponovno sastaviti ono što se činilo izgubljenim.

Kad bih danas morao u jednoj rečenici reći što mi je ovo putovanje ostavilo, rekao bih ovo: identitet nije nepomična relikvija, nego pamćenje i život u pokretu. Nije nešto zatvoreno u prošlosti, nego nešto što se i dalje preobražava u nama, u našoj djeci, u našem načinu gledanja na svijet i imenovanja onoga što smo naslijedili. Zato sam želio napisati Korijene u vodama: ne samo da bih spasio imena od zaborava, nego i da bih im vratio ljudskost i u njima prepoznao i sebe. Jer, premda korijeni piju iz dalekih voda, njihovi plodovi uvijek rastu u sadašnjosti.

Knjiga Korijeni u vodama argentinskog povjesničara Huga Javiera Freitasa spomen je na tisuće ljudi s istočne obale Jadrana, osobito s otoka Krka, koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća napustili svoje domove i krenuli u potragu za boljim životom s druge strane Atlantskog oceana. Nastanili su se u Argentini i Urugvaju, gdje su tražili posao i prilike za novi život, a sve je sačuvano u pričama i identitetima koji i danas žive među njihovim potomcima. Freitas je koristio matične knjige, migracijske dokumente i obiteljske arhive kako bi obnovio sjećanja na ljude koji su prije stotinu godina napustili Jadran i zamijenili ga područjem Río de la Plata. Bili su dio velikoga migracijskoga vala koji je oblikovao povijest i sadašnjost Južne Amerike, osobito Argentine. Posebnost je ove knjige u tome što je sam autor potomak obitelji koja je s Krka emigrirala u Argentinu, pa je uobičajeni arhivski rad nadomjestio osobnom dimenzijom obiteljskih priča, sjećanja i osjećaja koji se gaje u generacijama što su gradile život daleko od domovine.