Začarani krug „malih laži“

Službeni sažetak predstave prema tekstu i u režiji Pavla Vrkljana, koji glasi „Nakon očevog sprovoda, troje odrasle djece okuplja se na karminama u obiteljskoj kući, gdje ispod površine pristojnosti i žalosti brzo izbijaju stari sukobi, međusobne optužbe i obiteljske laži“ i sam malo laže. Naime, Dajana Čuljak, Matija Čigir i Bernard Tomić grade komornu dramu koja se ne bavi samo obiteljskim lažima, nego i „lažima“ kazališne forme.

Nakon očevog sprovoda, troje odrasle djece okuplja se na karminama u obiteljskoj kući

Prostor KunstTeatra skučen je, ali maksimalno iskorišten. Dominira dramska konverzacija, no predstava ne zanemaruje iluzionistička sredstva: izolacije svjetlom (Martin Šatović), manipulaciju objektima i glazbu (Karlo Mrkša i Filip Triplat) koja gradi ugođaj. Sve u ovoj predstavi malo laže – lica, prostor, predmeti, situacije i ton. Popis je iscrpan, ali posebno su duhovito, slojevito i autoironično rješenje kartonske kutije koje figuriraju kao izmišljeni IKEA-ini
proizvodi. 

Može začuditi što su protagonisti Karin, Erik i Andres skandinavskog porijekla. Međutim, riječ je o obiteljskoj drami koja već ironijskim odmakom od lokalnog identiteta razbija iluziju realizma i lokalne prepoznatljivosti, ali istovremeno podcrtava univerzalnost ljudskih težnji i odnosa. Skandinavski okvir priziva građansku dramu ibsenovskoga tipa, ali i sliku navodno uređenijeg, boljeg i društveno razvijenijeg svijeta. Predstava tu sliku razara jer taj svijet „laže“ o sebi kao i svaki drugi. Ona se može čitati kao sugestivni ubod malograđanštini, ali i svakom miljeu (obiteljskom, građanskom, kulturnom, kazališnom, nacionalnom) koji vlastite obrasce želi prikazati kao neupitne. Poanta tog razaranja jest rađanje svijesti da su mogućnosti beskrajne kada se radi o umjetničkom viđenju svijeta u kojem živimo. Ne postoji jedna i apsolutna perspektiva; sve su to male laži unutar „velikih“ istina.

U predstavi se mogu prepoznati tragovi psihološkog trilera, ali osnovni joj je mehanizam konverzacijska drama, i to gotovo školski tradicionalna. Vrkljanov tekst iznimno je kompaktan: radnja se uspinje prema vrhuncu precizno, dozirano i bez zastoja, usporedivo sa signalnom raketom koja se raspršuje u kaos prepucavanja kao jedini mogući ishod beskrajne petlje od napetosti fikcionalnih istina. Dodatno destabilizirajući granice, prostor se prelijeva iz glumačkog prostora u prostor publike, pa i to postaje još jedna mala laž: gledatelj nije izvan situacije, nego je svakako sudionik.

Prestaje biti važno tko je kome što i kada slagao jer od pripovjednih istina važnije postaju istine odnosa, sjećanja, trenutka i nastupa pred publikom. Kazalište ne reproducira čiste, nego tek privremene istine koje ovise o tuđim perspektivama i to je suština ove predstave, koja pokazuje dubinsko razumijevanje neuhvatljive i fluidne istinitosti igre koja uvijek za nekoga i u odnosu na nekoga „malo laže“. U njoj nema apsolutnih pravila.

Sve je performans, narativ se obnavlja za različitu publiku, kao začarani krug „malih laži“ iz kojeg niču nove stvarnosne dimenzije. U kazališnom kontekstu prikaz emocija nadilazi „objektivne“ stvarnosti, problematizirajući tako stvarnosti izvan kazališta.

Ova je predstava reality check kazališne prakse, ali i njezina indirektna kritika. Ne zato što zaziva povratak dramskoj „čistoći“, nego zato što podsjeća na elementarnu činjenicu da kazalište ne ovisi o količini tehničkih sredstava i multimedijskih ukrasa, nego o snazi teksta i glumačke igre. Zato je Mali ljudi malo lažu daleko iznad autorskih ostvarenja koja pokušavaju nešto problematizirati, ali ne znaju točno što, jer uglavnom zaboravljaju kako.

U obilju „sadržaja“, gdje se posredstvom tehnologije sve manje samostalno istražuje, predstava je gotovo pa subverzivna. Strpljenja za igru nikada nije bilo manje. To uključuje i fundamentalnu konceptualnu igru ljudskog uma, koja služi artikulaciji ideja, a koju umjetna inteligencija teži izliječiti jer joj svrha nije određena niti jednodimenzionalna. Mali ljudi malo lažu podsjeća na ljepotu i moć igre, barem za one koji još percipiraju više slojeva odjednom, pokazujući time kako kazalište nije beskrajni „sadržaj“, nego živa stvar sačinjena od ideja, koja nastaje i nestaje djelovanjem mašte, u kojoj su riječi i njihov odabir itekako važno umijeće.