UNUTARNJI RASPORED

PRIVEZ

brod ne plovi

voda ga zna

bolje no ja

privezan

ne pita ništa

ni ja

na trupu sjena

netko je bio

i otišao

UZLET

utihnu pješčani dan

zrnce sitnog daha

utkano ispod kopita deve

i gažena strmina

i pad

i sama

zagledana u konačno

vidim beskraj kako

puže pustinjom

u nečujni sat

ZELENO

zrak ima okus gorke sirove kore

miris suhe mente i raspuknute gline

kožu dodiruje hladan dah s površine

miriše na stari lišaj

isprekidani udarci kapljica

na lišću vibriraju poput tankih žica

gledaš u dno a vidiš nebo

zeleno se lomi u smaragdnim mrljama

umiruje zelena boja

ali kada te rijeka povuče

vidiš da se zeleno otkapča

samo u pogledu

UNA

izdašnosti

uvlačiš se u oko 

dišeš kožu

paprenom metvicom

rastvarajući grudi

govoriš nježno

uspavljuješ žuboreći

jedna i jedina

legionar

umoran od stege i kazne

otvorio usta čuđenju

a Una

ispod zelenih zavjesa

razbacala raskošno tijelo

nestrpljiva pastrva

mladica

prozirna

tijelom mu dotiče noge

mogle bismo umrijeti zelene

na udici strpljiva ribiča

dan se ubrzano bliži kraju

ljubičast

nepredvidljiva završnica

RIBE

pod vodom je gorak miris trave

hladnoća je tanak plašt

tvoje tijelo zatreperi dirnuto repom

meko i brzo kao misao

zvuk mjehurića je šapat

prolazi kroz kosti

ribe klize

ostavljaju iza sebe

nevidljiv trag svjetla

poput sjena što te gledaju iz tame

mislila si da ribe bježe

a kad pogledaš u njihove oči

vidiš crni krug koji se širi

proguta tvoje lice

shvaćaš

one te nikada nisu puštale

da odeš

LOPOČ

bijela zdjela pluta nad crnim

zjenicama vode

ispod korijenje šumi pucketa

sitno vlasište pod jezikom riječne zmije

zrak nosi vlagu miriše na zahrđali ključ

na slatkastu toplinu ženskih leđa

list se otvara hvata kap svjetla

isijava zeleno jaje pulsirajuće

misleći da je to mir

pridigneš se bliže i

vidiš iz listova izranjaju ruke

hvataju svjetlost

pretvarajući je u miris

koji ćeš ponijeti kući

MULJ

gnjecava podloga šapće o stopala

miris slatke truleži

pate mjehurići što pucaju

poput sitnih zvijezda nad vodom

nešto dahće

ispušta gorki zadah

staro drvo što tone u sebe

pod dlanom riba bez očiju

kreneš izvući nogu a

mulj drži ono zakopano

nije prestalo disati

čeka te

da se vratiš

u svoje dno

METVICA

zelena svježina

hladi mi dah

gutljaj livade

cijelo ljeto

cijelo djetinjstvo

nečujnost u lišću

stavim na jezik

dišem

nimfa Menthe

pretvorena u biljku

rasuta ljubomora putem

objavi

izgubljeno

ponovno će niknuti

u trenu

OCAT

otvaram bocu

gorčina

zatvorena u vino

pjevala na suncu

slatka mladost

pretvorena u kiselo

miriše na ranu

posca

vojnicima

hrabrost raste iz gorčine

i Isus

na križu

s octom u ustima

govori

dovršeno potiče

novi početak

KRUH

oče

sjetim se mirisa metvice

puštena u topli dan na Lonji

nosnice se otvore

ptice zatvore oči

močvarom zatreperi 

sjećanja tonu

kao talog ispijene kave

na dno šalice

kvrgave radničke ruke

na ribičkom štapu

struna napeta

ribe brzo pojedu mamac

ponovno ga postavljaš

znajući

da je ulov nevažan

noge u vodi

postaješ vlažan

kiša pada

srpanjska

silazi kruh s neba

tiho

kao navika

UNUTARNJI RASPORED

nema sokova tijela nema kuće

sve je stalo u jednu šaku punu pijeska

školjka zatvorena izdiše na tvome dlanu

promatram mirno

i dajem ručak pticama

nježno ljubim lice

rastvorenog pročelja oltara

razrušene kuće

smijem se u prolazu

i rastanku

ispod bačvastog svoda

raščlanjeno lebdeći tijelo

leprša u veži

iz ruševine niče

bijela breza zabatnog zida

auto je polupan

zubi paradentozni kosa rijetka

samo osmijeh bubri

kao pupovi hortenzije

pokrila sam ih

ako udari naglo hladnoća,

smrznut će

usamljenost obješena na vrata

obložena je mahovinom zvuka

tišina teče

srčikom kičme

toplo je

u naborima sjećanja

koja hlapeći

postaju rascvale livade

sitni smijeh djeteta trči

u susret

bez odmorišta

vlažnoj i promrzloj zemlji

stiže proljeće

Skupljanje sjećanja u kojem se svijet duhovnog povezuje s prirodom 

Piše Darija Žilić

Đurđica Vuković istaknuta je kulturna djelatnica, urednica i kazališna autorica koja je svojim djelovanjem trajno obilježila kulturni život Siska i Hrvatske. Spomenimo samo da je dugogodišnja glavna i odgovorna urednica časopisa za književnost, kulturu i znanost Riječi, tijekom svoga bogatog uredničkog rada potpisala je više od stotinu naslova iz područja književnosti, likovnosti i glazbe. Od 1996. do 2015. godine obnašala je dužnost predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Sisku, čija je danas potpredsjednica. Za svoj doprinos kulturi odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1993), a za urednički rad Zlatnom plaketom Matice hrvatske (2000). Njezina prethodna zbirka poezije Ponor (2024) nagrađena je Srebrenom poveljom Matice hrvatske. Donosimo pjesme iz njezine nove zbirke u nastajanju, u kojoj autorica, kroz radikalan odmak od interpunkcije i pročišćenu bjelinu stranice, istražuje Banchotovski prostor tišine i elementarnog postojanja.

Ciklus Đurđice Vuković Unutrašnji raspored zanimljiv je i vrlo sublimiran tekst, kao pijesak koji izvlačimo iz rijeke pa ga ispiremo, dok ne bude posve pročišćen od trava i mulja. Nije slučajno spomenuta rijeka, jer rijeke se poimence i spominju – Sava, Una, Odra – uz njih autorica živi i prati život koji je povezan s prirodom. One postaju prije svega objektivni korelativi, kroz njihove toponime pjesnikinja vrlo sažetim i kondenziranim izrazom progovara o unutrašnjim stanjima, o konačnom i beskraju, i na neki način slaže vremenit raspored života. Taj je neorganski svijet duboko prožet s organskim i stvara neobične spojeve, genitivne metafore kroz koji se čitatelju nudi novi pogled.

Pjesnikinja govori o sjećanju i odrastanju, o oporosti, zrenju, radosti i sjeti, traga za zaokruženošću. I upravo u takvom izrazu bez interpunkcija koji fluidno teče, poezija je kao niz valova, emotivnih stanja, unutarnjih ognjeva, koji se mogu iščitati ispod tog zelenog areala, u dahu kože, svježini zraka, mirisu suhe mente. Premda naizgled jest riječ o prirodi, ipak treba reći da je prava tema ove zbirke skupljanje, kao okvir koji čuva intimizam, liriku, stanje duha koje izbjegava jake afekte, a nudi upravo poseban svijet duhovnog, kroz minerale i tišine, praznine i nova učitavanja značenja.

I sve kreće od priveza, statičnosti, potom uron u nesvjesna stanja, kroz mnoštvo slika koje su izrazito simbolističke, u njima se živo i neživo prožimaju, vlažnost, život i trulež, mitološko, sve je u pretapanju nestalih oblika, potom osjetila, dodiri, lom svjetlosti, metalni dah vode, senzacije. Uostalom, rijeka i jest antropološka struktura koja označava vrijeme. I ono jest temeljni subjekt ove zbirke, koja je posebna i po lokalnim izrazima, po novotvorenicama čime se univerzalnost prožima s onim specifičnim za Banovinu. No u temelju je i rijeka metaforički kao žena puna žudnje, rastvorena, otvorena svijetu i čulna i s druge strane hladnoća koja siječe zrak. I to tijelo koje pulsira ispod lopoča i površine vode i mulja koji povlači na dno, slatka mladost rastočena kiselim, sjećanje na djetinjstvo, nimfom Menthe obilježen, potom sve izdaje i laži, sva hlađenja, u svemu tome odvija se temeljna slika života, u kojem junakinja nikad ne zna gdje je stala, jer obale ne dijele, kako ističe, i sve je već obilježeno vodom, koja postaje i bachelardovska kuća, vraćanje domu, ocu, kroz sjećanja koja tonu.

I to soljenje vremena da postane jestivo, davanje smisla životu pisanjem ono je što uvjerljivo i dojmljivo čini Đurđica Vuković.