U čvrstom zagrljaju zvuka i slike

Što vam prvo padne na pamet kad se sjetite Clinta Eastwooda? Vjerojatno kakav filmski prizor karizmatičnog, inteligentnog, mrzovoljnog i šutljivog, ali privlačnog američkog antiheroja koji do pravde uvijek stiže vlastitim putem. No, Clint nije samo „čovjek bez imena“ iz Leoneovih špageti vesterna, ili pak Prljavi Harry iz istoimenoga Siegelova klasika, pa čak ni sjajan redatelj vlastitih majstorskih djela kao što su Nepomirljivi ili Djevojka od milijun dolara. Eastwood je također – znaju to svi koji iole pažljivije prate karijeru te nekonvencionalne filmske legende – strastveni glazbeni fanatik, osobito sklon jazzu, bluesu i country and westernu. U mladim danima izgradio se kao boogie-woogie pijanist, studirao glazbenu teoriju i ozbiljno razmišljao o vlastitoj glazbeničkoj karijeri. Poznata crno-bijela fotografija iz 1959. godine prikazuje 29-godišnjeg Clinta Eastwooda kulerski opruženog na podu svojega doma u Los Angelesu, okruženog pozamašnom kolekcijom gramofonskih ploča, dok u ruci drži ovitak albuma jazz gitarista Barneya Kessela.

Dvorana Kina SC pružila je savršen, gotovo klupski ambijent za
program koji je zasnovan na intimnom zagrljaju filma i glazbe / Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Kyle Eastwood
u Kinu SC,
6. svibnja

Kad je postao filmska zvijezda, glazbena strast nije ga napustila, naprotiv. U njegovu redateljskom debiju iz 1971, mračnom trileru Play Misty For Me (Jeza u noći), Eastwood tumači ulogu radijskog DJ-a, a film je naslovljen prema jazz standardu Misty Errolla Garnera. Sedamnaest godina kasnije potpisat će jednu od najboljih biografskih priča ikad ispričanih, onu o Charlieju Parkeru u filmu Bird, a dodamo li tome podatak da je i sam povremeno skladao glazbu za vlastite filmove, kao i to da mu je 2007. uručen počasni doktorat na glazbenoj akademiji Berklee, slika jedne kompleksne umjetničke osobnosti bit će mnogo potpunija.

Otac i sin

Sve te okolnosti obilježit će i život njegova sina Kylea Eastwooda, rođenog 1968. u braku s Maggie Johnson. Odrastao je okružen vrhunskom glazbom, ponekad „iz prve ruke“: s ocem i majkom posjećivao je glasoviti Monterey Jazz Festival gdje je u backstageu „imao priliku upoznati Saru Vaughan, Stana Getza i Dizzyja Gillespieja“. Svi su putevi vodili glazbi. Pojavio se i u očevu filmu Honkytonk Man, gdje je glumio dječaka koji želi postati glazbenik. Kao što znamo, želja mu se u stvarnome životu ispunila; ­East­wood junior izrastao je u svjetski poznatog i doista sjajnog jazz basista koji je sa svojim kvintetom održao odličan nastup u Kinu SC, izvodeći poseban program pod nazivom Eastwood by Eastwood. U devedeset minuta objedinio je ljubav prema jazzu, osobito hard-bopu, s glazbeno-filmskim senzibilitetom iz očevih filmskih ostvarenja (za neke je i sam potpisao soundtrack).

Bio je to njegov povratak pred hrvatsku publiku nakon što je prije četvrt stoljeća gostovao u BP Clubu (mnoge najave tu su činjenicu, vjerojatno iz pukog neznanja, jednostavno ignorirale), a dvorana Kina SC pružila je savršen, gotovo klupski ambijent za program koji je zasnovan na intimnom zagrljaju filma i glazbe. Tom „reduciranom“ klupskom ambijentu djelomice je kumovala i činjenica da SC nije bio rasprodan nego tek ugodno popunjen, vjerojatno i zato što je iste večeri u Lisinskom nastupio legendarni gitarist John Scofield pa se publika jednostavno morala odlučiti za jedan od dva atraktivna gradska jazz događaja.

Između filma i glazbe

Oni koji su odabrali Kylea Eastwooda nisu pogriješili. Bilo je to očigledno već od prvih taktova Parkerove teme Cool Blues iz filma Bird, koja je svima dala do znanja da je riječ o besprijekorno usviranom, dinamičnom kvintetu – podjednako autoritativnom i u tišim i u agresivnijim dionicama. Njihova kinetička energija osobito se pokazala impresivnom u tvrdim funk izvedbama tema iz Prljavog Harryja te iz njegova nastavka Magnum Force (stariji gledatelji sjetit će ga se pod naslovom Klopka za inspektora Callahana), gdje je majstorski prenesena tjeskobna urbana atmosfera američkih ranih sedamdesetih. Lalo Schifrin bio bi ponosan. Ispostavilo se da Kyleu – koji od oca nije naslijedio samo strast prema jazzu i filmu nego i mladolik, vitak izgled – jednako dobro „pristaju“ kontrabas i električna bas gitara.

Jedan od najljepših trenutaka koncerta bila je nadahnuta izvedba Claudia’s Theme iz Nedodirljivih u kojoj su se izmjenjivali Eastwoodov motiv na električnom basu, trubačka dionica Quentina Collinsa i elegičan klavirski solo briljantnog Andrewa McCormacka. Jednako impresivno i poetično zvučala je i tema iz filma Pisma s Iwo Jime, proizašla iz Kyleova autorskog pera.

Na jeziku jazza

Odati priznanje očevim filmskim klasicima podrazumijeva sposobnost da se rekonstruiraju predlošci izvorno napisani u nekom posve drugom (primjerice, kaubojskom) stilskom ključu te da ih se prevede na jezik jazza, ili barem na područje blisko jazzu, a u SC-u smo svjedočili upravo tome. Kvintet je uključivao i agilnog bubnjara Chrisa Higginbottoma te saksofonista Brandona Allena koji je svojim instrumentom (na tenoru i sopranu) zvučnoj slici dodavao osobito žive nijanse.

Posve razumljivo, opus Ennija Morriconea zauzima istaknuto mjesto u srcu Kylea Eastwooda – toliko istaknuto da je u program „prošvercao“ i elegantnu temu iz filma Cinema Paradiso u kojemu Clint uopće nije sudjelovao. No u svemu ostalome jest, a Morricone (osobito kad je o Eastwoodu riječ) ostaje jedan od simbola čvrste prepletenosti slike i zvuka. Tema iz filma Za šaku dolara obavezan je dio repertoara, a za bis je ostavljena najslavnija od svih: temeljito prearanžirana tema iz filma Dobar, loš, zao.

Ako je ikome bio potreban dokaz više da Kyle Eastwood nije povlašteni sin slavnoga oca nego relevantan umjetnik za sebe, dobio ga je u Kinu SC – uz preporuku na kraju. Želite li njegove reinterpretacije zgoditaka iz Clintovih filmova čuti u još raskošnijoj formi, vrijedi nabaviti Kyleov album Eastwood Symphonic iz 2023, snimljen u Pragu s Češkim nacionalnim simfonijskim orkestrom. Na tom projektu otišao je korak dalje, smještajući poznate predloške (i vlastiti kvintet) u još širi i slobodniji kontekst.