U arhitekturi je najvažnija ideja, strast prema novom i inovativnom

O akademiku Andriji Mutnjakoviću i njegovu opusu može se govoriti na različite načine. Kroz analizu i prezentaciju njegovih arhitektonskih i urbanističkih projekata, prolazeći kroz teoretske rasprave koje sustavno piše i objavljuje, kroz tekstove koji ga na domaćoj sceni obilježavaju kao jednog od najznačajnijih povjesničara arhitekture ne samo ovih prostora nego i šire. Sam kaže da je imao sreću da mu se neki od snova ostvare za što su uz sreću potrebni i upornost i znanje. Arhitektura je sintetizirana kroz njegove misli, a rješenja i problemi vezani su uz arhitektonske projekte koje on dijeli na uz sve one poznate arhitektonske tipologije dodatno na vernakularnu, bioničku, topološku, dinamičku, kinetičku, lebdeću.

Širok interes na svim poljima arhitektonskog djelovanja na projektiranju i istraživanju može se sistematizirati u četiri cjeline koje proučava i implementira u svoja dijela, ona koja izrastaju u izvedene zgrade, kao i ona koja ostaju trajni zapisi razmišljanja koje svoje uporište ima u studioznom poimanju stvarnosti koja nas okružuje, a Mutnjakovićev rad na arhitektonskim i urbanističkim projektima u pravilu prate iscrpna teorijska obrazloženja. No najbolje nam to može opisati on sam, danas u 97. godini, uvijek spreman na razgovor o stvaranju, o počecima, o arhitekturi, kako svojoj, tako i arhitekturi koja ga je oblikovala na teorijskoj razini. Važno je reći i gdje – u njegovu atelijeru u Folnegovićevom naselju u Zagrebu u koji dolazi svako jutro oko devet sati već više od šezdeset godina.

Snimio Domagoj Topić

Za početak, možete li nam reći nešto o svojim počecima, o obrazovanju, o tome kako ste se odlučili za studij arhitekture?

Moj prvi susret s arhitekturom bio je kroz jednu knjigu koja je govorila o ruskoj avangardi iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Ruska je avangarda bila autohtoni arhitektonski pravac koji je poprimio svjetske razmjere u širokom umjetničkom i intelektualnom pokretu, sklonom inovacijama i eksperimentiranju. Inspirirala me ta knjiga, ta maštovita, duhovita, suvremena arhitektura. I na neki način, bila je to moja ideja da odem studirati na Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Kao student, mislio sam da arhitektura treba biti kreacija, a učili su nas da arhitektura treba biti tehnika. Tako sam počeo raditi projekte kako bi arhitektura trebala izgledati, kako sam je ja zamišljao. Ima iz toga vremena i jedna pjesnikinja, Alfonsina Storni, i njezine tužne pjesme koje su me potaknule da budem svoj i da radim arhitekturu kakvu želim. A pjesme se sjećam i danas: Poredane kuće, poredane kuće, / poredane kuće. / Kvadrati, kvadrati, kvadrati. / Kuće poredane. / I ljudi već imaju duše kvadratne, / misli poredane / i uglove na ramenima. / A ja sam jučer isplakala jednu suzu, / Bože moj, suzu kvadratnu. Kraj pjesmice. Jer u arhitekturi je sve izvedivo, sve su utopije konkretne, a ja na kraju nisam želio isplakati suze kvadratne pa sam radio ono što me veselilo. Bila je to još jedna sjajna misao, odnosno pjesma koja je odredila smjer kojim sam krenuo. Nisam htio graditi kuće kvadratne.

Nakon završenog studija usavršavali ste se na Majstorskim radionicama Drage Iblera. Možete li nam ispričati kako je to izgledalo i kakav je ustvari bio Ibler kao profesor?

Ibler bio vrlo europski orijentiran čovjek, s obzirom na to da je živio u Njemačkoj, Švicarskoj i drugim europskim zemljama, pa je u Zagreb donio duh Europe, što je nas mlade arhitekte iznimno inspiriralo. Taj duh Europe bio je zanimljiv na dva načina. Prvo, kao arhitektonska ideja, oslobođena arhitektura, a drugo kao razmišljanje o arhitekturi koja nije opterećena svakodnevnim životom, već je puna ideja. Njegov moto bio je da kuća bez ideje nije arhitektura. To je najživopisnije što mogu reći o njegovom utjecaju. Naučio me više kako razmišljati u arhitekturi nego kako projektirati. Na taj me način oslobodio, bilo mi je jednostavnije, razmišljao sam o ideji arhitekture. Svoj početni pristup arhitekturi dobio sam od Drage Iblera. On me ustvari naučio misliti arhitekturu.

Umjetnost i kultura najvažniji su elementi kojima se kreiraju mjesta s karakterom. Mjesta koja imaju vrijednost za sve. Ovo se ne odnosi samo na arhitekturu u cjelini, nego i na sve one sasvim sitne i na prvi pogled nevidljive elemente upotrijebljene u projektu i izvedbi. Znači, vaši stavovi snažno su oblikovani već u toj fazi, a pristup arhitekturi došao je od njega?

Da. I čitav sam život razumijevao i radio arhitekturu na taj način. Uvijek je najvažnija ideja, strast prema novom i inovativnom, tehnički dio je sloj koji opredmeti ideju. Tako je bilo cijeli moj profesionalni vijek, tako je i danas.

Osim kao projektant, cijeli život djelujete i u području teorije arhitekture. Napisali ste značajan broj tekstova i knjiga u kojima ste izrazili svoj teorijski pristup i razmišljanja o arhitekturi i urbanizmu. Što vas je potaknulo da započnete svoja istraživanja i o koliko se knjiga radi?

U početku sam mislio da arhitektura ima smisla. To značenje pronašao sam u našoj regionalnoj autohtonoj arhitekturi. Bilo da se radi o slavonskim selima, zagorskim ili dalmatinskim kućama. Pogotovo Dalmaciji. To me je jako inspiriralo. Cijeli život razmišljam o tome možemo li iskoristiti našu regionalnu baštinu kao temelj na kojem ćemo graditi modernu arhitekturu. Pokušao sam to na nekoliko načina. Pokušao sam kada sam radio na projektu škole u Zagorju gdje sam interpretirao zagorsku arhitekturu. Zatim na projektu Gimnazije Lucijana Vranjanina. Pokušao sam to i kada sam radio na projektu jedne škole u Gorskom kotaru, počeo sam to raditi s arhitekturom visokih krovova Gorskog kotara. Kad sam radio na domu Crvenog križa u Novom Vinodolskom, radio sam to u obliku kubične arhitekture karakteristične za tu regiju, s nizom terasa koje se rastvaraju prema horizontu. Kad sam projektirao biblioteku na Kosovu, pokušao sam izvorni autohtoni element te regije pretvoriti u moderan arhitektonski izraz.

Problematika tradicijski sačuvanih sredina, koje su ugrožene brzim promjenama i novim načinom korištenja prostora, potpuno je na margini odlučivanja. Globalni interesi prijete da marginaliziraju svaku lokalnu, odnosno regionalnu zajednicu, a time i različitosti kulturne baštine, tradiciju i regionalnu prepoznatljivost. I kuća i grad žive, a svaka nova generacija donosi nešto novo, od načina uporabe prostora do implementacije novih materijala i načina gradnje. Ali, postoji uvijek taj „ali“, pa pitanje: možemo li kroz to prepoznati i vaš otpor univerzalnom pristupu arhitekturi u to vrijeme, arhitekturi koja nije poznavala granice i iskonske
izvore?

Od početka sam se opirao. Ne samo u arhitekturi, nego i u pisanju o arhitekturi. Kao student objavio sam tekst u kojem sam tražio promjenu društvenog statusa arhitekata, iako još nisam bio arhitekt. U to vrijeme u Hrvatskoj smo imali dva arhitektonska biroa i arhitekti nisu mogli samostalno projektirati. Kao student sam protestirao protiv toga. Kasnije, kada je predstavljen program izrade prvog urbanističkog plana grada Zagreba, protestirao sam protiv tog plana. Protestirao sam na isti način svojim projektima. Bez obzira na temu. Na svakom projektu pokušavao sam izvući ideju, poruku, originalnost. Na taj sam način bio protivnik glavne struje u domaćoj arhitekturi, ali nikada to nisam shvaćao kao borbu protiv nečega, shvaćao sam to kao što svaki umjetnik radi svoj posao, kao interpretaciju svoga razmišljanja. Taj moj protest nije bio protest da nekoga uništim, bio je to protest za slobodu misli.

Prostorni rast gradova, osim mjesta za spavanje i rad, mora osigurati i mjesta na kojima će građani osjetiti povezanost s prirodnim i kulturnim krajolikom / Svoje viđenje novog grada pokušao sam pokazati projektom Osijek preko Drave / U Starogradskoj vijećnici među prvima u svijetu primijenili smo digitalne tehnologije u stvaranju arhitekture / Na mnogobrojnim putovanjima, konstantno sakupljajući i proučavajući knjige, uočio sam da doprinos hrvatskih arhitekata od renesanse do danas nije bio zabilježen. Htio sam to ispraviti i napisao sam dvadeset knjiga

Da se vratim još na moj protest vezan za grad s kojim se ne slažem. Naime, naš se urbanizam sastoji od kutija šibica, a ja sam se cijeli život borio protiv takvog razmišljanja i takvih projekata. Htio sam drugačiji grad, drugačije okruženje, i to sam pokušao prezentirati kroz svoje projekte. Ako je postavimo okomito, imamo neboder, a ako je položimo, eto nam trgovačkog centra. Nisam, i nikada se neću složiti s takvim pristupom. Jedan od projekata kroz koji sam to pokušao približiti svima koji se bave arhitekturom i prostorom, i ne samo njima, nego onima koji koriste taj prostor, bio je moj projekt Osijeka preko Drave. Grad je to niskih kuća, s dvorištima i ugodnim, plemenitim slavonskim materijalima i bojama presvučen, grad koji na istoj površini može primiti jednak broj stanovnika kao i vertikalni grad, ali grad plemenit i po mjeri čovjeka.

Prostorni rast gradova, osim mjesta za spavanje i rad, mora osigurati i mjesta na kojima će građani osjetiti povezanost s prirodnim i kulturnim krajolikom, arhitekturom koja uspostavlja ravnotežu između izgrađenog i prirodnog. Taj je projekt ustvari moje viđenje novoga grada, tu sam pokušao pokazati sva obilježja koja grad mora imati. A sve sam to opisao i u knjizi Tercijarni grad, gdje sam sve sažeo u devet teza. Krenuo sam od jedinstva funkcija koje u svojoj strukturi spajaju iskustva prošlosti i prognoze budućnosti, gdje se sve prepleće i oblikuje prema trenutnim etičkim i estetskim shvaćanjima, tehnološkim mogućnostima, i naravno financijskom snagom određenog
društva.

Starogradska vijećnica u Zagrebu

Kroz rad i projekte vidimo sliku tadašnjih mogućnosti, vremena i želja, gledamo čovjeka i arhitekta koji je kroz radove svjedočio o mjestu i vremenu, o nastojanju pojedinca da znanjem, umijećem i htijenjem doprinese boljitku u vremenu u kojem je živio. Vaši su projekti bili drugačiji, kako oni koji su nastajali na praznim ledinama tako i oni koji su bili dio revitalizacije graditeljske baštine. Recite nam nešto o projektu Starogradske vijećnice u Zagrebu, gdje uz realizaciju faksimila aplicirate i suvremeni izraz temeljen na autohtonoj kvaliteti grada i zgrade.

Sad te dvorane imaju druge namjene, a ne one za koje sam ih projektirao. Prvobitna namjena dvorana bila je za sastanke triju gradskih vijeća: Privrednog, Kulturno-prosvjetnog i Socijalno-zdravstvenog, po čemu su dvorane i nazvane. Za pristup oblikovanju interijera, kao i izbor materijala inspirirala me sama funkcija. To je bio prvi ukupni dizajn, danas kažemo total design, u vrhunskoj zanatskoj izvedbi grupe obrtnika koji su inače bili u republičkoj službi, znači bili su državni zaposlenici, ne privatne firme. Oblikovao sam sav namještaj i sve ostale dijelove interijera, sve do najsitnijeg detalja. Stropovi triju dvorana oblikovani su trodimenzionalno, elipsastih oblika nalik na valove, i izvedeni u obojenom poliesteru. Po sličnom principu, ali ipak svaki drugačiji, dizajnirao sam svaki strop i svaku dvoranu, a najvažnije od svega je bilo da smo u oblikovanju klupa, zidnih obloga i stropova tih dvorana upotrijebili nove digitalne tehnologije, u vrijeme kad je kompjuter bio velik kao dva kontejnera.

Moram ovdje napomenuti i da je Starogradska vijećnica jedan od zaista pionirskih projekata, digitalno projektiranje sada je nešto posve prisutno i svuda u upotrebi, ali u to vrijeme, mi smo bili prvi u Jugoslaviji, i među prvima u svijetu, koji smo primijenili digitalne tehnologije u stvaranju arhitekture. Bili smo top, prvi među prvima.

Nacionalna knjižnica Kosova/ Izvor Wikipedia

Digitalne tehnologije koristili ste i u drugim projektima, naprimjer, Kazalište Trešnja jedan je od njih.

Da, i Trešnja je jedan od tih projekata. Čitavo je pročelje kazališta obloženo keramičkim pločicama. Svaka pločica i staklena prizma koja oblikuje prepoznatljivi plašt kazališta bila je dio digitalnog otiska koji sam stvorio kako bi se kreirala slika trešnjine krošnje koju djeca kojima je to kazalište namijenjeno i danas vole. Imam tu i jednu priču, hodam ja tako niz Selsku do Trešnje, a ispred mene ide djed s unukom, a ona ga pita: „Dida, jel mogu ja skidati kolačiće?“ Što može biti ljepše od toga da dijete prepozna moju ideju? Znači da je ispravno artikulirana i ispravno utkana u život ulice i grada.

Ima li nešto na što ste posebno ponosni u odnosu na vrijeme u kojem su stvarani vaši posebni projekti, koji su bili ispred svog vremena?

Ima. Posebno sam ponosan na nešto što se rijetko spominje, a to je prezentacija projekta filmom, animacijom. Govorim o vremenu prije pedeset i više godina, kad je to bila znanstvena fantastika, a danas jedan od uobičajenih alata kojim arhitekti prezentiraju svoju ideju. Aleksandar Srnec i ja bili smo prijatelji, i mnogo smo surađivali, jer je meni bilo iznimno važno unošenje umjetnosti u arhitekturu, zapravo ne unošenje, nego stvaranje arhitekture kao umjetničkog izražaja.

Već početkom šezdesetih Srnec je eksperimentirao sa snimanjem dinamičnih svjetlosnih obrazaca, i uvođenjem apstrakcijskih luminoplastika koje je radio u kontekstu tadašnjih previranja u likovnoj umjetnosti ondašnje države. I tu smo se našli, njegova ingenioznost dovela je do prve filmske prezentacije našeg projekta! Radili smo spomenik Lenjina u obliku koso postavljenih tridesetak metara visokih cijevi s titrajućim osvijetljenim rotirajućim oklopom. A kako to nismo mogli predstaviti na papiru, snimili smo film. Razvijali smo tako svijest o novim mogućnostima filmske, ili možemo reći dinamične i kinetičke likovnosti čiji je arhitektura sastavni dio. On je već ranih pedesetih radio kinetičke skulpture u visokopoliranim materijalima uz eksperimentiranje sa svjetlom.

Srnec je kroz djelovanje u grupi EXAT 51 i u Novim tendencijama privukao umjetnike iz cijelog svijeta koji su istraživali nove pravce vizualnih umjetnosti baštinjene na avangardi, a kroz potpuno nove i neovisne interpretacije. Tada smo bili dio svjetskih umjetničkih događanja.

Možda je sada dobar trenutak da nam date kratak uvid u ono čime ste obilježili arhitekturu, da nam kažete što je za vas osobno značila kinetika, i kako je stvorena u vašim mislima i projektima?

Uvijek sam volio knjige, one su mi donijele različite spoznaje koje sam kasnije pretakao u arhitekturu. Recimo, Vitruvije koji raspravlja o strojevima i pokretnim vojnim građevinama, pa kasnije, zapisano u knjigama da je na vrhu Neronove palače u Rimu sagrađena čudesna rotirajuća blagovaonica na principu mlinskog kamena pokretanog vodenim kolom. Fascinantno za mladog arhitekta koji traži svoj put.

Pa renesansa i Vrančićevi kinetički strojevi, i kasnije, nadrealne kompozicije ruskih konstruktivista s početka 20. stoljeća. Sve to oblikovalo je moje shvaćanje što arhitektura jest, i pokrenulo ideje koje su rezultirale kinetičkom arhitekturom. Prepletanje povijesnih i trenutnih utjecaja formiralo je moju mobilnu arhitekturu. Kinetika mojih projekata rezultat je ideje kuće kao stroja umjesto stabilne građevinske konstrukcije.

Moja kinetička arhitektura nastajala je od 1964. do 1990. Prepoznata je i od tvorca Oxfordskog leksikona arhitekture (The Oxford Dictionary of Architecture), profesora Jamesa Stevensa Curla, koji je 2006. godine moju knjigu Kinetička arhitektura (Kinetic Architecture), objavljenu 1955. uvrstio kao jedinu literaturu o suvremenoj kinetičkoj arhitekturi. Pa sam tako jedini Hrvat naveden u tom leksikonu.

Za kraj ovog razgovora recite nam nešto o impresivnom broju knjiga koje ste pohranili u svojoj knjižnici.

Sakupljao sam ih od studentskih dana. Knjiga nije bilo, u vrijeme kad sam započinjao studirati nedostajalo je svega, pa tako i knjiga. Kad god sam putovao, po zemlji i po Europi – pokušavao sam doći do što više knjiga o našoj i svjetskoj arhitekturi. Što sam više arhitektonskih knjiga pronašao i pročitao, to sam bio uvjereniji u to da hrvatski arhitekti nisu obrađeni niti u domaćoj literaturi, a nisu postojali niti izvan tadašnje države u knjigama.

Njihov doprinos od renesanse do danas nije bio zabilježen. Uočio sam to na mnogobrojnim putovanjima, konstantno sakupljajući i proučavajući knjige. Htio sam ispraviti situaciju, i napisao sam dvadeset knjiga o našim umnicima i arhitektima koji su djelovali u inozemstvu, i kod nas.

Da nabrojim samo neke od njih, tu su Dioklecijan, pa Lucijan Vranjanin, Juraj Dalmatinac, tu je i papa Siksto V., Andrea Alessi, Frano Petris i drugi. Sve prevedeno na strane jezike, kako bi se o nama moglo i
čitati.

* * *

I tu se čita Mutnjakovićeva posebnost i vizionarstvo – dati, ponuditi, osigurati da trajno bude dostupno sve što može budućim generacijama otvoriti put ka razumijevanju drugih i drugačijih, u vremenu koje nije uvijek sklono prepoznati i prihvatiti drugačije ideje, a koje su često ispred vremena u kojem nastaju.