Studija principijelnosti

Monodrama Klammov rat glumca Gorana Grgića izvodi se uz autorsku glazbu Marka Marića i prigodno osnovan bend, Klammov raštimani orkestar (Una Patafta – harmonika, Igor Pavlica – truba, Dino Brazzoduro – truba, Ivan Džajić – kontrabas) na sceni. Tekst autora Kaija Hensela napisan je 2000. godine i bio je jedna od najizvođenijih drama u Njemačkoj, s preko stotinu međunarodnih produkcija, dok je ovo prva inscenacija teksta u Hrvatskoj. Za hrvatsku praizvedbu prevela ga je Pavlica Bajsić.

Pitanjem teksta počinjem i osvrt na ovu glumački suverenu i vrlo zahtjevnu monodramu. Početak Grgićeve izvedbe ostaje fokusiran na izgovoreni tekst i donekle nedovoljno pun sadržajem i intenzitetom, no nakon tog uvodnog dijela glumac kreće puniti svoju izvedbu karakternim nijansama koje prerastaju u pravu studiju lika.

Goran Grgić je u prikazu profesora Klamma detaljan, stupnjevit, iznijansiran i karakterno dubok / Snimio Martin Šatović

Gimnazijski profesor njemačkog jezika Klamm predan je svome pozivu, strog, ali vjeruje da je pravedan. Pripada već odavno nepostojećoj generaciji profesora koji svoj posao shvaćaju kao poziv, imaju kriterije u koje zaista vjeruju, teško se nose s nužnim mijenama vremena, zapravo su hermetično zatvoreni u opnu vlastite ideje o ulozi gimnazijskog profesora jezika i književnosti. Naravno da je ta ideja predimenzionirana u smislu važnosti i odgovornosti, netolerantna na stvarnost prosvjetnog sustava i svakodnevnog života, što je i razlog postojanja profesorove zaštitne opne; predstavlja jednu vrstu eskapizma. Zaplet monodrame, dugog monologa, započinje obraćanjem razredu koji mu je otkazao poslušnost, zbog njegove strogosti i principijelnosti, jer im se razredni kolega objesio nakon nedovoljne ocjene kod profesora Klamma.

Sama je činjenica motivski alarmantna, i kroz nošenje s njome profesor Klamm govori o sebi. Goran Grgić u tom je prikazu detaljan, stupnjevit, psihološki točno iznijansiran, interpretativno i karakterno dubok, u punini živoga monodramskog lica s primjesama književnih aluzija. Saznajemo da živi sam, da je posvećen poslu i svojim učenicima, da ga razdire njihova nezainteresiranost, da se ne smatra krivim za samoubojstvo učenika, ali da se s tom činjenicom jednostavno ne može nositi, čak i ako je njegova nedovoljna ocjena bila samo kap koja je prelila čašu drugih problema.

Stupnjevitost zbivanja osim Grgićevom glumom određena je i tekstom, prizorima imaginarnih razgovora s učenicima u razredu kao i onih stvarnih; pratimo otvaranje profesora Klamma, erupciju svih dugo potiskivanih frustracija, kršenje inače dobro uspostavljenih granica, opijanje pred razredom, oproštajni govor, i neočekivano ali dramaturški dobro vođeno, samoubojstvo pištoljem, pred razredom, u završnoj sceni.

Tragični ishod i sudbina, kako učenika tako i profesora, posredovani su publici prvenstveno odličnom, slojevitom karakternom studijom Gorana Grgića. Režija Dražena Krešića pušta glumca u kreiranju i istraživanju uloge i time dobitno rješava scensku kombinaciju. Glazba Marka Marića i Klammov raštimani bend suptilno razrađuju profesorova stanja, dok ga karakterno upotpunjuje kostimografija Marite Ćopo, naglasivši nemarnost i zapuštenost u odijevanju, s primjesom namjerne klišeiziranosti. Scenografija i oblikovanje svjetla Ivana Lušičića Lika, sa školskim pločama i kredom, na njima nacrtanom igrom vješala te neonskim svjetlima ispod ploča koja se pale i gase kako napetost zbivanja raste, zaokružuju ovo vrlo klasično čitanje monodramskog teksta te otvaraju pitanje o njegovoj aktualnosti.

Klammov rat bez sumnje je vješto napisan tekst, još bolje glumački razrađen. No očito je kako je nastao prije 25 godina. Ne sumnjam u njegovu popularnost, jer otvara univerzalna pitanja, s dosta esejističkih pa čak i egzistencijalističkih pasaža, o smislu kako profesorskog poziva i pedagogije tako i života uopće, no portret profesora Klamma ostaje pomalo anakron model profesora staroga kova koji danas, u suvremenom obrazovnom sustavu, vrlo teško opstaju. Ono što ga približava suvremenom kontekstu tragična je tema samoubojstva učenika nakon (očito zasluženo) nedovoljne ocjene i profesorove nenadvladane grižnje savjesti; rekla bih da je danas ponajviše aktualan kao studija nekada ne tako rijetkih profesorskih ličnosti zbog čije se principijelnosti i povremene isključivosti razvio dijametralno suprotan odnos prema autoritetu u današnjem obrazovnom sustavu. No, pitanje je koliko dopire do današnjih učenika, prosvjetnih radnika i roditelja. Riječju, koliko je prilagođen uvelike promijenjenim uvjetima u školstvu od vremena svoga nastanka.