SA STUDENTSKIH POLICA

Čita i piše Magdalena Vuković, studentica 3. godine psihologije na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu

Jorge Luis Borges, Aleph

Koliko nas daleko mogu odvesti tuđe misli i riječi izvezene na nekoliko pukih listova papira? Katkada i dalje nego stvarni svijet ili same naše misli – daleko u prostore koji djeluju beskonačno, nestvarno i gotovo nemoguće za razumijevanje. Upravo to Jorge Luis Borges postiže i nadilazi u svojoj zbirci priča Aleph. Njegove priče vode čitatelja ne samo kroz radnju nego i kroz ideje, paradokse i labirinte misli u kojima se granice jave i sna brišu. Borges gotovo bez napora izaziva nestvaran osjećaj vlastite nam malenkosti i (ne)prolaznosti u svemiru, koji je prevelik da bismo ga mogli obuhvatiti jednom mišlju.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2026.
Preveli Milvoj Telećan i Marko Grčić

Najveća snaga zbirke leži u Borgesovoj sposobnosti da iz jednostavne ideje razvije priču koja otvara golema pitanja. Naslovna priča Aleph, čije ime označava „točku u prostoru koja sadrži sve druge točke svijeta istodobno“, predstavlja pripovjedača koji u podrumu svojega poznanika vidi cijeli svemir odjednom, svaki događaj, svako mjesto i svaku perspektivu. Iako bit priče proizlazi iz gotovo banalne situacije, ona se naime pretvara u meditaciju o beskonačnosti i ljudskoj nemoći pred ukupnošću svijeta. Tako i priča Besmrtnik predstavlja rimskog vojnika koji kreće u potragu za rijekom koja daje besmrtnost. Nakon što pronađe besmrtne ljude, otkriva da vječni život nije blagoslov nego prokletstvo, jer bez smrti život gubi smisao, identitet i vrijednost vremena. Treća priča (od ukupno sedamnaest u zbirci) koju ću predstaviti ujedno će biti i posljednja, a ostatak bogatstva Alepha je na vama, budućim čitateljima, da ga otkrijete. Kuća Asterionova ispričana je iz perspektive usamljenog bića koje živi u golemom labirintu te na kraju čitatelj shvaća da je pripovjedač zapravo Minotaur iz grčke mitologije. Time Borges ovdje stvara osjećaj izolacije i drukčijeg pogleda na „čudovište“ i njegovu nesretnu sudbinu.

Spajanjem filozofije, fantastike, metafizike i mitologije Borges piše o beskonačnosti, identitetu, vremenu, labirintima i granici između stvarnosti i fikcije te se time stvara osjećaj da su sve priče dio istog velikog misaonog svijeta. Borgesov stil pritom ostaje iznenađujuće koncizan: u nekoliko stranica uspijeva otvoriti pitanja o smislu života, smrti i stvarnosti koja bi drugi autori razvijali kroz cijele romane. Aleph ostavlja dojam knjige koja se ne može potpuno iscrpiti jednim čitanjem. Svaka priča skriva nove slojeve značenja, reference i paradokse. To je zbirka koja traži aktivnog čitatelja, ali zauzvrat nudi rijetko bogato književno iskustvo. Na koncu Borges pokazuje da i kratka priča može biti jednako duboka i složena kao veliki filozofski
roman.