Rubna i svježa modernistička nesuglasja

Na 53. Danima Hvarskog kazališta, znanstvenome skupu održanome u galeriji Arsenal na temu Moderna, modernizam, modernizmi, okupila se nikad brojnija skupina hrvatskih i inozemnih istraživača i teoretičara, teatrologa, književnika, leksikografa, talijanista i komparatista, kako bi pružili novi pogled na dinamičan i eluzivan koncept moderne u širem i užem smislu. Tema se ujedno, kako je stajalo u pozivu, prigodno nadovezuje na 150. obljetnicu rođenja trojice književnika, Vladimira Nazora (1876–1849), Milana Begovića (1876–1948) i Franje Horvata Kiša (1876–1924), koji su pridonijeli afirmaciji modernizma u hrvatskoj književnosti na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće te u prvom i drugom desetljeću XX.

S ovogodišnjeg znanstvenog skupa u Hvaru

Većina je izlaganja stoga bila posvećena jednom dijelu stvaralaštva, analizi i recepciji Nazora i Begovića, te se proširila na brojne druge stvaralačke opuse, ali i na „Glumijadu“ trojca Mujičić–Škrabe–Senker (Snežana J. Milojević) kao i na filmsku inačicu mediteranskog modernizma (Krunoslav Lučić). Niz od 35 izlaganja ukazao je ne samo na ambicioznost znanstvenih promišljanja, nego i na njihovo višeslojno pretapanje unutar književnosti, kazališta, filma, televizije, plesa, arhivistike, medijske arheologije i dokumentarizma. Centralne i naoko marginalne teme kao polazišta izlaganja nisu ponudile brza rješenja, nego ustrajna, promišljena, pružajući tako temelj za svako daljnje proučavanje modernističkih (ne)suglasja.

O civilizacijskoj moderni, osjetljivosti termina, govorio je Vlaho Bogišić; traženje manje rogobatnog izraza unutar performatizma bila je tematska okosnica izlaganja Antuna Paveškovića; o ženskoj (ne)vidljivosti unutar kulture moderne govorili su Kristina Grgić, ali i Ivan Trojan te Tatjana Ileš posvetivši se stvaralaštvu Adele Milčinović i romantičarskim motivima unutar njezina opusa; proturječja (anti)modernizma između tzv. pasivne otpornosti i rušilačkog optimizma u Hrvatskome bogu Marsu bila su tema izlaganja Zvonimira Glavaša. Lada Čale Feldman metodološki se raznorodno bavila europskom modernističkom dramom dovodeći je u vezu s Vojnovićevim esteticizmom.

Uzvišenost prirode i vitalizam kao otpor prema kulturi moderniteta, gončice i vilinske priče, jezika mita, bili su u fokusu izlaganja Sibile Petlevski, Marine Protrka Štimec i Dubravke Brezak Stamać. O teoriji i praksi Nazorova stiha te njegovoj neodređenosti ritma govorio je Slaven Jurić, o pjesničkom znanju unutar glasovitih Hrvatskih kraljeva govorila je Andrea Milanko. Rubni i svježi pogled na Nazora bio je razvidan u izlaganju Maje Đurinović o Apasarinom plesu, zatim analizi dnevničkih zapisa S partizanima Suzane Marjanić te sveprisutnosti tradicije u lutkarstvu o kojoj je kroz prizmu dugovječnih predstava govorio Igor Tretinjak.

Begovićev tematski blok bio je ujedno i najbrojniji obuhvativši lirski opus (Maja Lasić), prozu (Tomislav Brlek, Iva Tešić), filmske i televizijske ekranizacije (Zlatko Vidačković) te ponajviše dramu (Renate Hansen Kokoruš, Ana Tomljenović, Gabrijela Puljić) i kazalište, od njegovih zapisa o glumicama (Lucija Ljubić) do recepcije na splitskim i osječkim pozornicama (Ivan Bošković, Anđela Vidović). U tom se društvu našao i zaboravljeni poljski autor lakih komada Pogonowski koji je napisao prvu studiju o Begoviću (Tea Rogić Musa). Begović s druge strane Jadrana, u Italiji, kroz veliku temu samoprevođenja bio je tema izlaganja Katje Radoš-Perković, o praizvedbi 1928. u Rimu i sljedbeništvu kazališta groteske nadahnuto je i s bogatom kontekstualizacijom govorila Morana Čale, dok se neostvarivim žanrovima žudnje bavila Tatjana Peruško.

Nimalo sitne marginalije unutar modernizama čuli smo u izlaganju Vesne Vlašić o Tucićevu Povratku u Požegi, kao i u izlaganju Ivice Matičevića o Studiji o Hamletu Nehajeva te u zanimljivom pogledu Ene Begović-Sokolija na neizvedene drame Jagode Truhelka, Verke Škurla-Ilijić i Štefe Jurkić u Bosni i Hercegovini. Arhivsko istraživanje doktorske disertacije Branka Gavelle bilo je tema izlaganja Hrvoja Potlimbrzovića. O Slavenskom klubu u Krakovu, ključnom za recepciju hrvatske drame u Poljskoj, govorio je Leszek Małczak koji je iznio i sočnu novinu – Krležinu romansu s poljskom glumicom. U površnom vremenu kad se već počinju zbrajati noćenja na najsunčanijem otoku, a turisti polako formiraju vlastite gomilice, Hvar je i dalje mjesto dubokih susreta i nužnih međusobnih utjecaja. Prijeko potrebnih i višestruko korisnih.