Potresna svjedočanstva o ratu u Ukrajini

„U ratu smo mi Ukrajinci osnažili svoj nacionalni identitet, osjetili ljepotu onoga što je naše.“ Tim je riječima četvero pisaca potvrdilo nesalomljivu volju ukrajinskog naroda za slobodu. „Nisam se bojala smrti, bojala sam se da će mojoj majci reći da sam poginula“, dirljiva je poruka jedne autorice.

Pod engleskim naslovom Uninvited, u Predstavništvu Europske komisije u Zagrebu, a u organizaciji Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj i u suradnji s Istočnoukrajinskim centrom 7. svibnja predstavljena je knjiga potresnih svjedočanstava 25 Ukrajinaca različite dobi, zanimanja, iskustava, koji nisu profesionalni pisci i koji su preživjeli rusku okupaciju u Zaporiškoj, Kijevskoj, Luhanskoj, Harkivskoj i Černihivskoj oblasti od 2014. do 2022. godine. U Zagreb je stiglo četvero autora kojima je, iako se njihove priče razlikuju, zajedničko to što se na sve moguće načine opiru ruskoj okupaciji. Svi su u taj otpor uključeni još 2014. kada i jest počela ruska okupacija. O tomu kako žive, kako se suprotstavljaju okupaciji, boje li se, kako preživljavanju, razgovarali su s moderatorom  promocije Draganom Nikolićem, koji ih je vodio preciznim i nadahnjujućim pitanjima.

Volodimir Šerbačenko, Natalija Huran, Valentina Fedorčuk i Nadiia Nesterenko preživjeli su rusku okupaciju Ukrajine o čemu su napisali priče / Izvor Veleposlanstvo Ukrajine u RH

Volodimir Šerbačenko je iz Luhanska, aktivist za ljudska prava, organizator, utemeljitelj i koordinator mnogih udruga i organizacija koje se bore za mir i prikupljaju dokumente o ratnim zločinima, ponajprije u Luhansku. Najviše pozornosti pridaju svjedočanstvima ljudi koji su zločine preživjeli, pružaju pravnu pomoć žrtvama, prvi su podnijeli prijavu ICC-ju, koji se posebno bavio seksualnim nasiljem. Godine 2014. napustio je Luhansk i otišao u Kijev. Još i danas čuva željezničku kartu koju je tada kupio. Pri odlasku je u svojoj kući ostavio više tisuća knjiga. O tome govori u svojoj priči. „Nitko se od prijatelja nije usudio uzeti knjigu. Ta situacija da se ljudi boje na policama svojih soba držati knjige velikana ukrajinske književnosti, poput Tarasa Ševčenka, to je najveći dokaz straha. Bio je to pravi intelektualni koncentracijski logor. Morao sam se oprostiti od tih knjiga“, kazao je Šerbačenko.

Svjedočanstva iz Hersona u svojoj priči Nekoliko kilometara do slobode donosi Valentina Fedorčuk. Bila je među prvim prosvjednicima u Hersonu, radila je kao novinarka u najtežim uvjetima, izvještavala uživo iz Hersona. Bilo joj je važno zaštititi lica sudionika prosvjeda da ne postanu lake mete ruskom agresoru. Najteže joj je bilo što se nije mogla izjašnjavati kao Ukrajinka. Desetljećima je Ukrajina trpjela nasilje i pokušaje uništenja. Međutim, otpor nije prestajao. Bila je sretna svako jutro kad bi vidjela da je negdje u blizini zavezana žuto-plava vrpca. Shvatila je, kaže, da novinarstvo nije zanimanje nego način života. Dok je radila u Hersonu, njezina je osmogodišnja kći živjela 120 km dalje s njezinim roditeljima. Kad je odlučila otići, morala je izgraditi lažni identitet. To je trajalo 8 mjeseci, a onda je još mjesec dana izlazila iz grada. „Bila sam svjesna da možda nećemo uspjeti pa sam napisala pismo kćerki. Moj je jedini san bio da ga ne pročita“, rekla je Valentina. „Prije velike, nemilosrdne invazije Ukrajina je donekle bila otvorena ruskom utjecaju. Sada smo shvatili što znači biti Ukrajinac, ne „inferiorna, glupa ili smiješna“ karikatura, kako nas opisuje ruska propaganda, nego narod koji voli slobodu, snažan je i hrabar.“

Nadiia Nesterenko je iz Kijevske oblasti, studirala je do okupacije. Kada se rat razbuktao, počela je skupljati i čuvati dokumentaciju o ruskim zločinima. Danas je s kolegama pripadnica organizacije Pravda za Ukrajinu. U svojoj priči Stolice opisuje kako zbog agresije stolice, sobe, kuće ostaju prazne i nestaju. „Rusi nas žele emocionalno i mentalno dotući“, naglašava i svjedoči o mnogim silovanjima, i žena i muškaraca, velikim demografskim gubicima, uz ostalo i zbog smanjivanja libida, što naziva pravim psihološkim ratom. Nadiia Nesterenko kaže kako Rusi na sve načine pokušavaju poniziti ukrajinsku volju za životom. Uništavaju čak groblja, a to se događalo i za vrijeme sovjetske vlasti, jednostavno, to je uništavanje ukrajinske nacije. Mnogi su umrli a da nisu nikom uspjeli ispričati svoju ratnu traumu. Zato je važno prikupiti što više svjedočanstava, ne samo za Međunarodni kazneni sud, dati prostor stradalima da govore vlastitim glasom.

„Najveća je nesreća u tomu što ne znaš hoće li i kada okupacija završiti“, rekla je Natalija Huran iz Zaporiške oblasti. Živjela je na dači usred šume u Buči, mjestu koje je jako stradalo o ovome ratu. Radi na zdravstvenom projektu, slobodnom pristupu medicinskoj pomoći, pravima pacijenata. Posebno ističe važnost mentalnog zdravlja. Iskusila je nemogućnost da pomogne ocu koji je umro pod okupacijom jer nije mogao dobiti lijekove za svoju tešku bolest. Natalija je ispričala kako se svaki dan opraštala od života kad je išla po vodu na bunar. O svemu je vodila dnevnik, ali samo u mislima, nije se usudila zapisivati. U svojoj priči Natalija opisuje ljubav prema životinjama, svojim ljubimcima. Kaže kako joj je mnogo lakše palo to što su joj uzeli auto, nego to što su joj uzeli i ubili životinje. Ispričala je kako su po okolnim proplancima s mnogo cvijeća uporno prolazili tenkovi i uništili ono što je ljepota prirode. „To nećete vidjeti na vijestima, a to je život u Ukrajini. Ljudi moraju razumjeti koliko brzo rat može stići i u njihovo dvorište“, rekla je.

Na pitanje voditelja promocije koji su njihovi strahovi i želje za budućnost, mahom su odgovorili da se boje ponovne okupacije. Šerbačenko je rekao kako se ne boji smrti, kako ne želi stalno ići u sklonište, nego želi živjeti običan život. Vjeruju u europsku podršku i primanje Ukrajine u Europsku uniju, vjeruju da Europa želi ujediniti sve one koji su spremni boriti se za njezine vrijednosti. „To nije san ni utopija, mi smo na tom putu“, kažu Ukrajinci koji su u Zagrebu predstavili knjigu priča Kada ne kucaju na vrata.