Posljednji književni bard Dalmacije

Smrću hrvatskog književnika Veljka Barbierija njegova je Dalmacija ostala bez svog posljednjeg znamenitog književnika. Ima u Dalmaciji još umnih ljudi i intelektualaca, ali nakon smrti Tonka Maroevića i Luka Paljetka i sada Veljka Barbierija u južnoj Hrvatskoj nema više niti jednog književnog barda. Veljko Barbieri još je jedan veliki hrvatski književnik koji umire, a da nije bio ovjenčan čašću članstva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Njegovim izostankom u svomu članstvu Akademija je mnogo izgubila, dok sam književnik Barbieri nije tim izostankom izgubio ništa od svoje veličine.

Prije svega reći ću da je on pored Čolakovićeve Legende o Ali-paši, Novakovih Mirisa, zlata i tamjana, Araličinih Duša robova i Čuićeva Ordena autor petog najvažnijeg romana u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. stoljeća. Radi se o njegovu Epitafu carskog gurmana, knjizi često pretiskavanoj i više puta prevođenoj na druge jezike.

Kao pisac imao je Veljko Barbieri više života od jednoga i kao takav treba biti upamćen / Snimila Ivana Ivanović / PIXSELL

Prva tiskana knjiga Veljka Barbierija bio je njegov kratki roman Priča o gospodinu Zaku, objavljen 1972. kad su autoru bile samo dvadeset i dvije godine. To djelce pokazuje da Barbierija, koji je ušao u književni život u društvu pisaca koje je kritika odmah prozvala fantastičarima, nije prvenstveno zanimala književna književnost. U autorovim prozama, ako i postoje iracionalnosti i demonizam, onda su sva ta obilježja proizvod totalitarnog društva i njegova komunističkog fermenta kojemu su pisci Barbierijeve generacije sasvim dobro na vlastitoj koži upoznali funkcioniranje. U novelama koje je 1975. okupio u zbirku Novčić Gordijana Pia najavljuje Barbieri svoj vrlo blizak odnos s mediteranskom poviješću i s prostorom koji će uvijek biti u središtu njegovih proza.

Kasnije je Barbieri razvijao svoj prozni rukopis daleko od iracionalizma kojega je bilo u ranim prozama njegovih književnih vršnjaka. Kritika je njegovu iznimnu vrijednost prvi put prepoznala kada je pisac 1980. objavio distopijski roman Trojanski konj. U toj negativnoj utopiji protagonist Aron nekom je vrstom Odiseja koji mora nadmudriti protivnika kako bi spasio svijet, ušao u Obelisk u kojemu obitava Glas, uzročnik represije. U ovom Barbierijevu romanu, koji kao da je replika slavnoga Kubrickova filma Odiseja u svemiru 2001, uništenje Trojanskoga konja neće značiti oslobođenje povijesnog svijeta, nego je ono tek stupanj na kojemu se pojedinac poistovjećuje sa sustavom i postaje njegov ugašeni dio. U romanu se pojavljuje neki pobunjenik, stanoviti Nab koji svoje snove o pobuni pokuša realizirati, ali ostaje neshvaćen, izoliran i sam. U svojoj prvoj razvojnoj fazi napisao je Veljko Barbieri još i roman Zatvor od lovorovog lišća u kojemu dovodi u ljubavni trokut domaćeg mladića Ivana i talijanski bračni par Stellu i Carla. Bio je to pomodan tekst blizak prozama Antuna Šoljana ili u ono doba popularnim filmovima Michelangela Antonionija.

Tada slijedi najveći književni uspjeh Barbierijev koji je ostvario romanom Epitaf carskog gurmana, satiričnim dnevnikom epikurejca koji je u oporbi s totalitarnim režimom u kojemu živi. Taj kuhar diletant, a inače činovnik u tvornici papira, svako jelo priprema za vječnost, ali u romanu koji je dnevnik, pripovijeda posljednja dva mjeseca svoga života koja su prethodila njegovu ritualnom samoubojstvu hranom. Ideju da se od represivnog društva može osloboditi estetskim i gurmanskim tretiranjem hrane, Barbieri je bravurozno povezao s ideološkim slojevima romana tako da mu je pošlo za rukom stvoriti jednu od najboljih negativnih utopija u hrvatskoj književnosti, djelo koje nadilazi pripovjedačke rezultate Krležina Banketa u Blitvi, a približava se najboljim piscima engleskih moralističkih basni kakvi su Huxley, Orwell ili Golding.

Vrijeme Domovinskog rata Veljko Barbieri proveo je na mnogim hrvatskim bojišnicama pa je u vezi s tim iskustvom objavio dnevnik Tko je sa mnom palio kukuruz. Radi se o piščevu pakračkom vojnom dnevniku u kojem ima vrlo dobro napisanih stranica, dokumentarnih i dramatičnih, drastičnih opisa vojničkog života. Bio je Barbieri jedan od hrvatskih pisaca i intelektualaca koji su uzeli oružje i krenuli braniti napadnutu Domovinu. Bio je on uz Svena Lastu, Slobodana Praljka, Miru Međimorca, Ivana Tolja i Hrvoja Hitreca jedan od njih!

U najnovijoj fazi svojega književnoga rada Barbieri se u visokotiražnim medijima posvetio pisanju o kulinarstvu, što je radio s golemom upućenošću i velikom literarnom vještinom. Njegove knjige iz područja gastronomije imale su svjetski uspjeh i prevedene su na mnoge strane jezike, a može se kazati da je ovaj pisac naučio hrvatske gastronome da govore i pišu. Barbieri je za života objavio dva esejizirana romana o gradovima, jedan o Splitu, u kojemu je 1950. rođen, s naslovom Split, roman staroga grada, a drugi o Hvaru koji mu je bio nekom vrstom izabranog zavičaja, rezervne patrije gdje je najradije živio kad bi napustio Makarsku u kojoj su mu obitavali preci.

Veljko Barbieri sin je jednog od najslavnijih hrvatskih novinara, Frane Barbierija koji je, samo neka to bude kazano, tvorac povijesnog termina perestrojka! Veljko Barbieri, koji je često pisao za novine, nije uvijek bio spreman na kompromise s čitateljima, niti je bio popustljiv prema kolegama. To je najbolje osjetio Boris Dežulović kada je pokušao psovati Vukovar! Istina je, Veljko Barbieri u svim je svojim knjigama tražio čitatelja koji je posjedovao stanovitu učenost. Jer u svojim prozama ovaj pisac moralnih basni i negativnih utopija nije bio spreman nikoga podučavati. Njegov racionalizam kao da priželjkuje racionalnog čitatelja što je, na piščevu nesreću, u posljednjim desetljećima bila stvar sve rjeđa.

Svoje gastronomske tekstove objedinio je u četiri enciklopedijske knjige svoga Kuharskoga kanconijera (2002–2007), a onda je u izvrsnim narativnim cjelinama objavio sveske 134 male priče o hrani (2003), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008), Priča o dalmatinskoj kuhinji (2009), Večernje bajke o hrani (2010). Objavio je 2012. i zbirku kulturoloških eseja Jela starih barda, knjigu u kojoj raspravlja o Maruliću na Olofernovoj gozbi, o hrani u Ribanju Petra Hektorovića, Vrančićima za renesansnim stolom, o gastronomiji Marina Držića, jelu u Planinama Petra Zoranića. U posljednjim godinama svoga života bavio se Barbieri gotovo opsesivno Dioklecijanom kojemu je od 2006. posvetio nekoliko zasebnih knjiga od kojih je najcjelovitija ona s naslovom Ja Dioklo Jupitrov sin iz 2008, najbolja biografija rimskoga cara. U istu grupu knjiga o Dioklecijanu ide i piščev lirski svezak Sfinga, a pjesnička zbirka Sto koraka po šumi iz 2009. zaokružuje Barbierijev opus i jednim prinosom lirici. Matica hrvatska ove godine objavila mu je roman Zlatni brod.

Kao pisac imao je Veljko Barbieri više života od jednoga i kao takav treba biti upamćen, ovaj veliki, jedan od najvećih Dalmatinaca u njezinoj povijesti.