Opravdano je očekivati više

U analima riječke kazališne scene ovosezonski dramski program HNK Ivana pl. Zajca mogao bi se, po svemu sudeći, jasno isticati usmjerenjem prema socijalnim tematikama. Slijedu predstava koje se dotiču aktualnih pitanja šireg društva pridružuje se i Ovo bi mogao biti moj razred Jana Sameka u režiji Anice Tomić (dramaturginja i suradnica na tekstu je Jelena Kovačić), ostvaren u suradnji s riječkom Akademijom primijenjenih umjetnosti. Tema vršnjačkog nasilja ovdje je prikazana pričom o nekolicini adolescenata koji, svatko na svoj način, postaju žrtvama problema koji seže duboko u današnje

društvo.

Glumačke interpretacije u predstavi su solidne, no daleko od briljantnih i nezaboravnih ostvarenja / Snimio  Dražen Šokčević

Iako nije riječ o predlošku temeljenom na stvarnim događajima, ono što vidimo na sceni izrazito realno i dokumentaristički prikazuje stvarnost odrastanja u današnjici, društveni pritisak s kojim se suočavaju mladi i brzinu kojom nekoliko nepromišljenih odluka može dovesti do kobnih ishoda. U tom smislu, Ovo bi mogao biti moj razred funkcionira gotovo kao terapeutski scenski rad koji kao da saslušava probleme današnje mladeži u sigurnom prostoru, stavljajući fokus na alarmantnost situacije koja, čini se, sve više izmiče kontroli. Cjelokupni doseg predstave, doduše, ne ide mnogo dalje od toga.

Pristup sadržaju, površan i brzoplet, ne odgovara samoj kompleksnosti problema vršnjačkog nasilja i, premda je riječ o socijalnoj tematici, teško je smatrati ovakvo scensko ostvarenje dubokom socijalnom kritikom. Uzroci i procesi koji dovode do stvaranja nasilnika – ne samo žrtava – olako su prikazani i naposljetku zanemareni, a o nekakvom mogućem smjeru rješavanja, ili makar zacjeljivanja, nema ni riječi. Ovo bi mogao biti moj razred tako se svodi na puko isticanje problema – koji, kao što i sam autorski tim ističe, nije nimalo nov, ni novootkriven – ali svakako je opravdano pitati se je li takva forma danas uopće dovoljna. Svijest o problemu možda i jest prvi korak prema njegovom razrješavanju –  u ovom slučaju, taj korak napravljen je odavno – no daleko je od jedinog. Čak ni igranjem „na sigurno“ – postavljajući na scenu bolan i osjetljiv motiv kao što je nedužna smrt mlade osobe pune života – predstava ne može sakriti manjak jasnog usmjerenja i, uopće, smisla. Ono što izvire je, u najboljem slučaju, liječenje posljedica, a u najgorem licemjerna signalizacija vrline.

U takvoj dramaturškoj (ne)razrađenosti, režija ne može postići mnogo više od pokušaja povremenog naglašavanja pozadinskih situacija koje djeluju na razvoj radnje – u ipak dobro iskorištenom scenskom prostoru (scenograf je Matija Blašković, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, a suradnica za scenski pokret Lada Petrovski Ternovšek). Prilično efektna, ali ne i pretjerano zanimljiva ili originalna dosjetka su pokretni paneli s platnima koji vizualno naglašavaju podređenost današnje mladeži virtualnom životu na društvenim mrežama te u određenim trenucima služe kao svojevrsno proširenje scenskog prostora (autor videa je Sven Mrkonjić, glazbu potpisuje Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla je Dalibor Fugošić). Isto tako, glumačke interpretacije u predstavi su solidne, no daleko od briljantnih i nezaboravnih ostvarenja. Iz ansambla se za nijansu ističu Tino Trkulja (Tin), Nika Grbelja (Mia) i Anastazija Balaž (Mijina mama/Cajka), dok ostale uloge tumače Mateo Zvono (Jakov), Petar Baljak (Karlo), Sara Bunić (Tea), Karla Šoštarić (Petra), Ana Marija Brđanović (Hana), Ana Vilenica (Tinova mama/Razrednica), Dražen Mikulić (Tinov tata), Aleksandra Stojaković Olenjuk (Jakovljeva mama/Psihologinja), Damir Orlić (Jakovljev tata/Ravnatelj), Jelena Lopatić (Teina mama), Elena Brumini (Policajka) i Edi Ćelić (Policajac).

Ovo bi mogao biti moj razred spada, stoga, među scenske radove koji samo naoko reflektiraju najavljene namjere te su, paradoksalno, bliskiji upravo onome što (navodno) nastoje osuditi. Na dramaturško-režijskoj razini predstava zanemaruje uzroke problema vršnjačkog nasilja (kao i moguće izlaze) na jednako neodgovoran način kao što se u samoj priči institucije odbijaju suočiti s njime. Ideja o kazalištu kao mjestu koje „otvara pitanja“ i „pokreće dijalog“ postaje tako tek ofucana floskula – čak i ako je prihvatimo kao dostatno puko „propitkivanje“ pri radu na socijalnoj tematici, gotovo je nemoguće zamisliti ikakav održiv dijalog u eho komori u kojoj se nitko ne usudi ponuditi ikakav odgovor – čak bi i pogrešan odgovor vjerojatno više doprinio zdravoj debati – već svi samo „otvaraju pitanja“.