Moderna galerija po Grumu

Ove je godine iz tiska izašla šesta knjiga iz biblioteke Povijest Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, naslovljena Željko Grum – Bog daj! posvećena Željku Grumu, koji je Modernu galeriju vodio od 1967. do umirovljenja 1988. godine. Autorice Neva Lukić i Dajana Vlaisavljević ne ispisuju klasičnu biografiju, nego iz pojedinih životnih i karijernih crtica, navika i karakternih osobina postupno otvaraju Grumov odnos prema umjetnosti, instituciji Moderne galerije, zaposlenicima, umjetnicima i obitelji. Pisano esejistički, ali s čvrstim dokumentarnim uporištem, osobno i mjestimice duhovito, izdanje već naslovnim pozdravom Bog daj! najavljuje specifično čitanje čovjeka iza funkcije.

Izd. Nacionalni muzej za
umjetnost i obrt, Zagreb, 2026.

Dajana Vlaisavljević piše iz perspektive mlade kustosice koja je Gruma upoznala 1986. u Galeriji, dok Neva Lukić uvodi memoarsku liniju u kojoj je Šef istodobno i Žeža, vedar sudionik nedjeljnih ručkova i autor jezičnih obrata koji se već generacijama kotrljaju obiteljskim žargonom. Grum je bio suprug Vide Barac Grum, mlađe sestre Lukićkine bake, pa se njezin tekst gradi iz svjedočanstava majke Vide Kostrenčić-Lukić, vlastitih sjećanja, fotografija, pisama i čestitki. Pišući o njegovoj sklonosti kalamburima, Neva Lukić i sama diskretno poseže za igrom riječima – njegove nam objašnjava, svoje ostavlja dovoljno skrivenima.

Grumova je uloga u povijesti Moderne galerije pritom golema. Nakon ponovnog osamostaljenja Galerije od JAZU, trebalo je izgraditi dobar dio institucionalne infrastrukture – neophodnim je smatrao ustanoviti odjel dokumentacije i knjižnicu te restauratorsku, tehničku i pedagošku službu. Grum je fundus organizirao po zbirkama, vodeći računa o kronologiji i specifičnosti materijala, a ta se struktura održala sve do 2025. godine. Vodio je promišljenu otkupnu politiku i sustavno pratio tadašnju suvremenu umjetnost, pa su za njegova ravnateljstva u fundus ušla djela koja danas pripadaju nezaobilaznim točkama hrvatske moderne i poslijeratne umjetnosti, od Glihe, Murtića, Kristla i Picelja do brojnih drugih. Među umjetnicima s kojima je bio posebno povezan ističe se Slavko Kopač, kojeg je Grum među prvima u nas ozbiljno valorizirao i s kojim je ostao prijatelj do kraja života.

Posebno je zanimljivo koliko je Grum inzistirao na pisanju, katalogu i istraživanju kao sastavnom dijelu izložbenog rada. To se vrlo jasno vidi već u strukturi same knjige: pozamašan izbor Grumovih tekstova, od kojih su mnogi izložbeni predgovori, stoji nasuprot kratkom popisu kataloga bez predgovora koje je sastavio. Taj omjer dovoljno govori o njegovu razumijevanju izložbe kao rada koji ne završava postavom.

Željko Grum – Bog daj! prijeko je potrebno izdanje jer prazninu u povijesti važne institucije ispunjava svježinom dvostrukog čitanja jedne ličnosti. U najboljem smislu, to je knjiga o čovjeku koji je znao da muzej ne čine samo zidovi, zbirke i pravilnici, nego ljudi, kave, katalozi, izleti, otkupi, razgovori i pokoja dobra jezična dosjetka.