Mala retrospektiva slikara koji je skoro uspio

U riječkoj galeriji Kortil, u sklopu Hrvatskog kulturnog doma, nedavno je otvorena izložba Klasa Grdića Lica kaosa. Riječ je retrospektivi s četrdesetak slika i objekata, koja je uvod u planiranu veliku retrospektivu s najmanje 120 radova i ozbiljnu monografiju. Klas Grdić bio je umjetnik koji se munjevito uspinjao među slikarima svoje generacije te se u razdoblju od 1985. do 1991. nametnuo kao jedna od najzanimljivijih figura na hrvatskoj likovnoj sceni. Serijom izložbi privukao je pažnju i Lea Castellija, tada najvažnijeg svjetskog galerista, koji je između ostalih lansirao i Anselma Kiefera, danas najvećeg svjetskog slikara. Klas Grdić bio je zanimljiv Castelliju jer se oslanjao na njemački ekspresionizam, a Castelli je uspio lansirati niz umjetnika koji su se pozivali na iste uzore – Maxa Beckmanna i Otta Dixa. No, kako je sve počelo... I gdje se sve zakompliciralo...

Otvaranje izložbe Klasa Grdića privuklo je mnogobrojnu publiku

Godine 1985. u velikom atriju Guvernerove palače u Rijeci organizirao sam izložbu likovne grupe Pet R koju su činili Kruno Vrgoč, Goran Nemarnik, Đanino Božić, Klas Grdić i Igor Žic. Poetike su bile vrlo različite, no svi smo se pozivali na njemački ekspresionizam i veliku izložbu Remek-djela ekspresionizma iz berlinskih muzeja postavljenu u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti 1982. godine. Izložba grupe Pet R bila je mali kulturni skandal u Rijeci, jer smo svi tada bili studenti, a izlagali smo u neorenesansnoj palači Pomorskog i povijesnog muzeja.

Među nama daleko najtalentiraniji bio je Klas Grdić čiji je otac Tonči Grdić također bio slikar i grafičar. Klas je bio i najmlađi među nama, uvijek pomalo djetinje zbunjen. Bio je najsretniji dok je stvarao, dok se u životu znao (prečesto!) izgubiti. Poslije velikog uspjeha izložbe pokušao sam, preko Jerka Denegrija, kustosa Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu, organizirati veliku izložbu; nažalost, uza svu Denegrijevu dobru volju ta se namjera nije uspjela ostvariti, što je ujedno i značilo kraj kratkotrajne likovne grupe Pet R. Svatko od nas krenuo je svojim putem. Potom sam 1991. godine organizirao i izložbe Canova – Fernkorn u kaštelu Trsat i Stari majstori sa Trsata u Franjevačkom samostanu na Trsatu te sam blisko surađivao s Antom Sorićem, najvažnijim muzejskim galeristom tog vremena, te Grgom Gamulinom, koji se intenzivno bavio i starim majstorima i suvremenim hrvatskim umjetnicima. Bilo je prostora za daljnje izložbene iskorake.

Od Klasovih brojnih izložbi moraju se spomenuti Geofigurazione (Muggia, 1989, sa Z. Vrkljanom i D. Jurićem), Econtro – Vita – Lungo (1990, Mali salon Moderne galerije u Rijeci, Forum, Zagreb, Dante, Umag), Caldeic Libre des Divinatio (1995, Nova, Zagreb), te tada povratnička izložba Caldeic Libro des Naoya (2004, Klović, Rijeka). Radio je puno, no stvari su se počele komplicirati. Imao je previše vremena i premalo novca i izgubio se u trenutku kad je trebao nastaviti rasti. Narkotici, 18 mjeseci zatvora i mogućnost teške bolesti posve su ga promijenili.

I sada se opet susrećemo na maloj retrospektivi. Nismo se sreli fizički, budući da nisam bio na otvaranju, na kojem je bilo više od 200 ljudi iz vrlo različitih krugova u kojima se kretao. No, izložba – koja je apsolutno sjajna! – ima i velikih problema. Cijelo vrijeme imao sam osjećaj da sam na retrospektivi slikara koji je davno preminuo – vrlo mlad! Njegovi najnoviji radovi – koji nisu izloženi, kojih je malo i koji su loši! – pokazuju priličnu dezorijentiranost i potrošenost stvaralačke strasti.

I zato treba doći na izložbu slikara na kojoj nema niti jedne loše slike i nadati se da će Ema Makarun, Kristina Pavec i Ivana Lučić uspjeti napraviti i jednako dobro veliku retrospektivu, kao što su napravile ovu, te monografiju koja će objasniti što se dogodilo s umjetnikom koji je morao uspjeti. Razmišljajući o stvaralaštvu Klasa Grdića pred očima mi je jedna metaforička slika – njegova prekrasna, davnašnja ptica od kaširanog papira, stisnuta u kavezu od neonskih cijevi, koja pokušava izaći. Ta skulptura postaje alegorija cijeloga njegova stvaralačkog opusa, ma gdje se danas nalazila. Grdićevu retrospektivu treba promatrati kao svojevrsnu posvetu njemačkom ekspresionizmu i njegovom propitivanju, bez slabih mjesta! Teško je danas vidjeti klasičnu slikarsku izložbu, koja nije kičasta, neuvjerljiva, pretenciozna ili barem neujednačena. Klas se vratio – kao gotovo poraženi... pobjednik!