„Legenda“ o Enveru Čolakoviću

Gotovo nijedno stoljeće ne obiluje tolikim brojem markantnih intelektualnih i umjetničkih figura kao dvadeseto, gotovo se ni u jednom stoljeću kao u dvadesetome sudbina epohe nije tako jasno, očigledno i sigurno zrcalila kroz njegove intelektualce. Njihove su sudbine, ne samo u profesionalnom i stvaralačkom, već onom građanskom preciznije, točnije i slojevitije nego što je to puka historiografija. Nizu onih koji u ta doba nisu imali dovoljno sreće da ih ne zadesi kakva tragedija pripada nedvojbeno i Enver Čolaković, bošnjački, bosanskohercegovački i hrvatski pisac, prevoditelj s mađarskog, njemačkog i engleskog jezika. Čovjek koji je, njegovim, ali i jezikom potpisnice ovih redova bio, pojednostavljeno promatrajući, baksuz.

Enver Čolaković u Sarajevu 1935.

Budimpešta – Beograd – Sarajevo – Zagreb 

Enver Čolaković rođen je 1913. godine u Budimpešti, i to u obitelji kakve su i za ta doba bile rijetke: otac Vejsil-beg, industrijalac i vlasnik ciglane u Sarajevu, majka barunica Ilona Mednyanskzy, Mađarica podrijetlom iz slovačke plemićke obitelji koja će doktorirati na Sorboni s temom položaja žena u islamskom društvu. Nije ovaj obiteljski kontekst nevažan u njegovom slučaju, naprotiv, gotovo da je presudan: formirale su ga četiri europske prijestolnice – Budimpešta, u kojoj je rođen i u kojoj je završio gimnaziju i počeo studij matematike i fizike koji nastavlja u Beogradu, potom život u Sarajevu i naposljetku Zagreb u kojem će steći slavu, ali kasnije, u skladu s društvenim i političkim okolnostima, zabranu objavljivanja. Za pisca, ozbiljnog pisca kakav je bio, nije postojala teža kazna od ove.

Između srednjoeuropskog konteksta i orijentalizma, prožet islamskom duhovnošću, autentičnim jezikom ondašnjih bosanskih muslimana, Enver Čolaković pisac je začudnih, bajkovitih fantazija o nekim boljim svjetovima kakvi postoje, valjda, samo u književnosti

Bolna sudbina pisca čije književne svjetove još nismo dovoljno upoznali

Čolaković će na književnu scenu stupiti u najgorem od svih vremena – 1942. objavit će Legendu o Ali-paši, roman za koji će ga 1943. nagraditi Matica hrvatska. Međutim, radost književne „slave“ prekinut će obiteljska tragedija. Roditelji će mu 1944. godine poginuti u Sarajevu, u skloništu, pod savezničkim bombama, a Čolaković će se uputiti u Budimpeštu, kao kulturni ataše pri Veleposlanstvu Pavelićeve NDH. Nakon toga više ništa nije moglo biti isto. U Sarajevu, gdje je dočekao slom NDH, komunističke su ga vlasti uhitile i dovele u Zagreb, isti onaj grad u kojem je nekoć bio zvijezda, a za novu vlast – kvisling, neprijatelj i onaj čije se ime ni u kakvim, osobito književnim krugovima nije smjelo spominjati. Iako nikad nije bio osuđen, nekoliko je puta uhićivan, ispitivan jer je bio dvostruko sumnjiv: kulturni ataše endehazije u Budimpešti i sin bogatog industrijalca, pripadnik one buržoazije koju je trebalo istrijebiti. Sva imovina njegova oca konfiscirana je, njegovo podrijetlo i kontekst prostora u kojem živi bili su do kraja suspektni, a ime proskribirano. Premda se nepravda zbog ovakva historijskog usuda počela ispravljati još devedesetih godina, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, što u konačnici još traje jer su se tek počela objavljivati djela iz njegove rukopisne ostavštine, međutim uglavnom nesustavno, ostaje bolno svjedočanstvo o piscu čije književne svjetove još uvijek nismo dovoljno čitali, upoznali i u njima živjeli. Gotovo dvadeset godina proveo je u Zagrebu kao izopćenik i otpadnik, no to ga nije spriječilo u jedinoj stvari koju je pisac dužan sebi: pisanju.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1944.

Radio je posvećeno, strastveno, neumorno. Pisao poeziju, novele, drame, eseje, haiku, vodio dnevnik, prevodio s mađarskog, njemačkog, engleskog jezika. U Leksikografskom zavodu radio je kao redaktor i to na poziv Miroslava Krleže, međutim, ne dugo: ni Krleža ga nije mogao zaštiti kada se ustanovilo da nema dokumentacije o njegovu studiju matematike i to zato što je izgorjela u pljački i metežu obiteljske kuće u Sarajevu. Zbog toga je ponovno završio gimnaziju i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu. U Zagrebu je oženio Židovku, Stellu Podvinec, pijanisticu i profesoricu glazbe. Živjeli su od njezine plaće, ali i od Čolakovićevih instrukcija iz matematike, fizike, latinskog i njemačkog jezika. Tek je 1964. postao članom PEN-a i 1966. dobio putovnicu, a potom i primljen u Društvo književnika Hrvatske i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu 1976, u 64. godini života.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Izabrana djela Envera Čolakovića u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti

Krajem 2025. Matica hrvatska objavila je Čolakovićeva Izabrana djela u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti, koja je priredio Božidar Petrač. U knjigu je uvršten izbor pjesama objavljenih u periodici u razdoblju od 1943. do 1977. godine, pripovijetke Mujin Bajram, Sejdin grijeh, Lokljani, Lijepo li si, šeher Sarajevo i Nesanica te antologijski roman Legenda o Ali-paši.

Premda se Čolaković, kako navodi priređivač i autor predgovora Božidar Petrač, smatra prvenstveno pjesnikom, najpoznatiji je kao prozni pisac i to kao autor kultne Legende o Ali-paši, jednog od najzačudnijih romana bošnjačke, bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti 20. stoljeća. Čaroban, maštovit, i za to vrijeme potpuno, prije svega, u jeziku, neuobičajen, roman Legenda o Ali-paši istodobno je i društvena bajka i pseudopovijesni roman koji svoju snagu crpi iz orijentalnih i folklornih pučkih predaja u kojima je moguće da glavni protagonist svojom dobrotom „pokorava“ društvene, klasne i socijalne prepreke i neprilike. Osim toga, oslanjajući se i na zavičajnu Bosnu, prije svega na prostor šeher Sarajeva, Čolaković u Legendi o Ali-paši priča i o gradu i njegovim muslimanskim stanovnicima – običajima, vjerovanjima, načinu života. Čolakovićev Alija Lepir je hamal, odnosno jadnik, mučenik, nosač, danas bi se reklo prekarni radnik iz Nepala, čovjek kojega je njegovo klasno podrijetlo osudilo na isključenost i izopćenost, čovjek koji sanja bolji život koji mu se ostvaruje i to ničime drugim doli njegovom prostodušnom dobrotom.

Bajka o svijetu u kojem dobrota pobjeđuje klasne razlike

Alija Lepir više od osamdeset godina živi kao jedan od najneobičnijih književnih likova, kao svojevrsni bosanski knez Miškin, koji, unatoč svim patnjama i nedaćama što mu ih život zadaje, svaki put bira dobro nepogrešivo vjerujući u svoje snove koji mu najavljuju drugi život, a kada se on konačno i ostvari, on ostaje isti čovjek s početka priče. Sam Čolaković u napomeni romanu napisao je da su ga „ovakve priče liječile od djetinje melankolije“.

Najpoznatija su Čolakovićeva djela, poput pripovijetki Lokljani, romana u stihovima Jedinac, poezije Knjiga majci i romana Mali svijet, objavljena postumno. Njegov roman Mulan i pripovijetka Mali svijet pobjeđivali su na anonimnim natječajima šezdesetih godina, no nikada nisu objavljeni kada se saznalo tko im je autor.

Snaga Čolakovićevih djela nesumnjivo je u njegovom jeziku, autentičnom jeziku one, andrićevski rečeno, stare i čulne Bosne, kakva, valjda, postoji još samo u književnosti njenih pisaca.

 *

Enver Čolaković bio je prevoditelj libreta Wagnerove opere Majstori pjevači u zagrebačkom HNK, ali ga nisu naveli pravdajući to „tehničkom omaškom“

Kada se kasnih 1960-ih renovirala zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Čolaković je pozvan da prevede libreto za praizvedbu opere Majstori pjevači Richarda Wagnera. Prema riječima njegova sina Esada Čolakovića on to nije shvatio samo kao „zanatski profesionalni zadatak izrade kvalitetnog prepjeva“ nego je tražio od svoje supruge, glazbene umjetnice, i dirigenta Nikše Bareze da mu na klaviru sviraju partituru najkompliciranijih opernih dionica kako bi izabrao riječi koje bi solisti i zbor najlakše mogli uskladiti s glazbeno-scenskim prizorom, a publika razumjeti sukladno dramaturškom konceptu opere. „Kada je predstava konačno bila izvedena kao kulturni događaj par excellence, ispostavilo se da se, eto, tehničkom omaškom na plakatima i u divot-izdanju brošure u povodu praizvedbe opere i jubilarne godišnjice obnovljenog HNK zaboravilo navesti tko je bio prevoditelj libreta, ali su zato uz soliste i članove ansambla bili navedeni svi, pa i tehnički realizatori predstave. Kasnije su mu objasnili da je došlo do tehničke pogreške. A tih je tehničkih pogrešaka u njegovu životu bilo mnogo“, rekao je Esad Čolaković.