Kolorizam u malom formatu

Kada umjetnička djela muzejske i reprezentativne izložbene prostore zamijene malim formatima, i to onima svakodnevne upotrebe koje držimo u ruci, pažljivo lijepimo na omotnicu ili sasvim spontano pronalazimo među starim papirima, tada oni počinju funkcionirati kao svojevrsna mikrogalerija. U kontekstu novog izdanja poštanskih marki iz serije Hrvatska likovna umjetnost koje je Hrvatska pošta u optjecaj pustila 24. studenoga prošle godine, taj se prijenos doima gotovo prirodnim – Orašac Antuna Masle i Proljetni pejzaž Đure Pulitike ne funkcioniraju samo kao reprodukcije poznatih djela, nego kao nastavak njihova života u drukčijemu mediju.

Umjetnička djela na poštanskim markama: Antun Masle, Orašac, oko 1944, i Đuro Pulitika, Proljetni pejzaž, 1974.

Riječ je o markama nominalne vrijednosti 0,72 eura, oblikovanima prema motivima iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, koje je grafički oblikovao Orsat Franković, koristeći fotografije dubrovačkog fotografa Miha Skvrce. Mali format pritom ne umanjuje snagu slike; naprotiv, čini je intimnijom, bližom, gotovo taktilnom.

Zavičaj kao okosnica

Povijest hrvatskoga modernog slikarstva teško je zamisliti bez dubrovačkog kolorističkog kruga kojemu su pripadali Ivo Dulčić, Antun Masle i Đuro Pulitika. Premda povezani generacijski, prijateljstvom i topografskim prostorom kojeg su dijelili, svaki od njih razvio je vlastiti duktus te odnos prema boji i pejzažu, pokazujući koliko mediteranski motiv može biti udaljen od dekorativnosti ili folklorne slike dubrovačkog juga. U hrvatskom modernizmu pejzaž često nadilazi puki prikaz prirode. Od melankoličnih vizura Emanuela Vidovića do ekspresivne eruptivnosti Ignjata Joba, prostor je postajao produžetak unutarnjeg stanja. U istom se kontinuitetu može promatrati i Maslino i Pulitikino stvaralaštvo – boja je kod obojice u službi emocionalnog izražavanja i oblikovanja svijeta. To osobito vrijedi za Pulitiku, čiji se koloristički intenzivni pejzaži temelje na zasićenim tonovima crvene, narančaste, modre, zelene i ljubičaste, pri čemu svjetlost iznutra transformira ono izvanjsko.

U nekoliko centimetara papira sažetim biva čitav jedan slikarski svijet – dovoljno velik da nas, makar na trenutak, izdvoji iz brzine suvremenog života i podsjeti da umjetnost još uvijek može postojati kao intiman oblik prisutnosti dostupan svima

Istodobno, kod obojice slikara prisutna je sklonost naglašavanju kontura, često tamnim obrubima koji slici daju ritam i unutarnju napetost. Taj je element dijelom povezan i s utjecajem Koste Strajnića, važne figure dubrovačke moderne umjetnosti pod čijim su okriljem jedan i drugi, svaki na svoj način, formirali prve temelje svog umjetničkog razvoja. No ono što njihova djela čini trajno prepoznatljivima nije samo pripadnost određenom stilskom krugu, nego intenzitet intimnog doživljaja prostora.

Antun Masle i slikarstvo začudnosti

Pišući o Antunu Masli, Igor Zidić zapisao je kako je umjetnik „svoju sreću iskao u radu, u boji, u čestitosti, u divljenju životu“. Te riječi konciznije od bilo koje suhoparne povijesnoumjetničke analize otkrivaju bit njegova slikarstva. Kod Masle nema ironije ni hladne distance; njegove slike nastaju iz gotovo elementarne potrebe da se svijet obgrli pogledom i pretoči u boju.

I Antun Karaman isticao je osebujnu, gotovo dječju neposrednost Maslina izričaja; izričaja koji nikada nije izgubio sposobnost čuđenja pred običnim prizorima: pijevcima, janjadi, bocama na ormaru ili trešnjama na stolu. U tome se krije jedna od ključnih osobina Masline umjetnosti: njegove slike nikada ne djeluju cinično ni zatvoreno; čak i kada su snovite, one svjedoče o pouzdanju u svakodnevni svijet.

Maslin Orašac, nastao oko 1944. godine, jedna je od nekoliko interpretacija gotovo mitskog motiva autorova ishodišta te pripada njegovu ranijem stvaralačkom razdoblju, kada se snažno osjeća utjecaj fovizma i ekspresionističkog kolorita. Prikaz tipične seoske kuće uronjene u pitomi mediteranski krajolik oblikovan je jarkim bojama i pojednostavljenim oblicima. Gusti nanosi boje, koji će u kasnijim djelima prerasti u gotovo u reljefne strukture, slici daju materijalnu punoću navodeći promatrača na sporo, koncentrirano gledanje.

U kontekstu poštanske marke, smanjenje površine ne oduzima slici njezinu emocionalnu snagu; ono je čak intenzivira. Mali format traži blizinu i pažnju, gotovo intiman odnos prema slici, a nije nevažno spomenuti ni činjenicu da je Masle u kasnijim kompozicijama često koristio motiv „slike u slici“; i sama poštanska marka djeluje kao mala slika unutar svakodnevice – kadar koji izdvaja i čuva fragment monumentalnijega vizualnog svijeta.

Koloristička razigranost Pulitikina pejzaža

Dok je Masle introvertiraniji i sabraniji, Đuro Pulitika razvija mnogo otvoreniji i dinamičniji odnos prema slici. Rođen na Bosanci iznad Dubrovnika, Pulitika je tijekom života ostao duboko vezan uz mediteranski prostor, ali ga nikada nije prikazivao deskriptivno. Njegovi pejzaži nisu pejzaži u klasičnom smislu; oni su uvijek odraz unutarnjeg i proživljenog. Proljetni pejzaž iz 1974. godine jedan je od živopisnijih primjera takve poetike. U njemu se prostor gotovo rastvara pod pritiskom boje. Crvene, žute, modre i zelene površine pulsiraju slikom, dok crne konture doprinose kompozicijskoj ritmičnosti. Kod Pulitike boja nije dekorativna ni mimetička, već služi oblikovanju emocionalnog naboja slike.

Kao i kod Masle, u Pulitikinu stvaralaštvu prikazi svakodnevnih vizura i predmeta nerijetko su u službi nositelja osobne memorije i unutarnjeg iskustva; oni su vizualni odjeci intimističke, meditativne refleksije. I dok Masle Mediteran pretvara u prostor tihe kontemplacije i začudnosti, Pulitika isti taj prostor otvara prema pokretu i unutarnjoj napetosti. Njihove se poetike ne suprotstavljaju nego nadopunjuju, pokazujući koliko je dubrovačko slikarstvo druge polovice dvadesetoga stoljeća bilo daleko od provincijalne zatvorenosti.

Mala površina,
velika intimnost slike

Istodobno predmet, znak i slika, poštanska marka oduvijek je posredovala u promicanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Danas, u dobu neopipljivih digitalnih komunikacija, njezina fizička prisutnost dobiva novo značenje u oblikovanju vizualne memorije ostajući svjedokom vremena koji se može sačuvati, dodirnuti i nanovo otkrivati. Zbog toga prijenos umjetničkog djela na marku nije samo pitanje reprodukcije nego je i pitanje trajanja.

Kada se Maslin ili Pulitikin pejzaž pojavi na omotnici, umjetnost ulazi u svakodnevni život drukčije nego u galerijskom prostoru. Poštanska marka pritom funkcionira poput svojevrsnog džepnog muzeja. Ona ne može prenijeti svu složenost izvornog djela – teksturu, nanose boje, poteze kistom, veličinu platna ili fizičku prisutnost slike – ali može sačuvati njezinu kvintesenciju i emocionalni trag.

Vraćajući slici jedan segment trajnosti posredstvom njezina izdvajanja iz neprekidne vizualne potrošnosti, serija Hrvatska likovna umjetnost Hrvatske pošte predstavlja više od prigodnoga filatelističkog izdanja. Bilo na zidu galerije ili na malenoj poštanskoj marki, vrsni slikarski motivi zadržavaju istu sposobnost povratka jednostavnom iskustvu gledanja. U nekoliko centimetara papira sažetim biva čitav jedan slikarski svijet – dovoljno velik da nas, makar na trenutak, izdvoji iz brzine suvremenog života i podsjeti da umjetnost još uvijek može postojati kao intiman oblik prisutnosti dostupan svima.

(Članak nastao u suradnji
s Hrvatskom poštom)