Igra dominacije i podčinjavanja

Druga ovosezonska premijera zadarskog HNK održana 4. svibnja na scenu donosi romantičnu komediju američkog scenarista Billa Manhoffa, svojedobnog broadwayskog hita praizvedenog 1964. godine na temelju kojeg je nastala i poznata filmska ekranizacija koja ga je dodatno popularizirala The Owl and the Pussycat (Sova i mačka) s izvrsnom Barbrom Streisand i Georgeom Segalom u glavnim ulogama. Feliks i Doris (prema imenima glavnih likova) nisu novost ni na domaćoj kazališnoj sceni, s obzirom na to da je predstava, ali pod naslovom Izbaci uljeza, igrala prije desetak godina u koprodukciji Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca i Aplauz teatra. Dramatizaciju zadarske predstave prema prijevodu redateljice Olje Đorđević potpisuju Filip Jurjević i redatelj Robert Bošković, a glavne uloge tumače Žana Bumber i Dominik Karakašić, uz pripomoć glasa Mimija Zadarskog kojega ne vidimo na sceni. Premijera je ujedno bila i povod svečanome obilježavanju 25 godina umjetničkog rada Žane Bumber, jedine stalno zaposlene glumice u zadarskom HNK.

Doris je u tumačenju Žane Bumber osobito drska i prgava, ali i samosvjesna mlada žena, čemu Dominik Karakašić svojim uzmicanjem i podčinjavanjem ne uspijeva parirati / Snimio Luka Berlanc

Feliks i Doris u izvorniku, ali i filmskoj verziji (koja donekle ublažava i dodatno romantizira sirovost predloška) nije nimalo banalna ljubavna komedija o spoju nespojivog, nego kroz svoje antipodne karaktere nudi mogućnost kritičkog sagledavanja šire društvene slike, problema ljudske osamljenosti, nerealiziranih težnji i nužnosti prihvaćanja ili sagledavanja realnije slike o sebi kroz osnovni problem klasnih raslojavanja i različitih kodifikacija ponašanja obrazovanog i neobrazovanog. Postepeno suočavanje sa sobom, odnosno vlastitim demonima, Bill Manhoff dijaloški vješto predstavlja nudeći svojim junacima identitetski proces raskrinkavanja iluzorne slike o „vlastitom ja“, kao i problematiziranje „kulturne maske“  kroz susret s drugim i drukčijim.

Drugim riječima, Feliks i Doris žive u lažnom uvjerenju da su ono što zapravo nisu – ona model (manekenka) i glumica, a zapravo neobrazovana prostitutka, a on talentirani i neshvaćeni romanopisac, a zapravo nikada objavljeni pisac s nizom odbijenica, odnosno obični zaposlenik knjižare. Ključ uspjeha predstave stoga se prvenstveno nalazi u zahtjevnosti nijansirane i psihološki promišljene glumačke igre te u redatelju koji bi iz razumijevanja dinamičnosti tog složenog suodnosa izgradio predstavu, a ne iz bogatstva i gomilanja scenografskih i kostimografskih detalja.

U Boškovićevoj postavci nažalost i Žana Bumber i Dominik Karakašić ostaju na razini karikaturalne plošnosti iz čega uspijevaju izaći samo rijetko ili povremeno. Iako se oboje vidno trude, ponekad i previše, posebno Žana Bumber, kroz razne prenaglašene gestikulacije i niz vanjskih znakova (u tom je smislu dobro prisjetiti se da je manje zapravo više) zbog zahtjevnosti same forme duodrame ne uspijevaju izgraditi sasvim punokrvne likove čija bi nas životna putanja zaista bitnije doticala. Doris je u tumačenju Žane Bumber osobito drska i prgava, ali i samosvjesna mlada žena, iznimno banalna u napadnim seksualizacijama, posebno u klasičnom vodviljskom podizanju nogu, te u početku najviše nade polaže u izgradnju komičnog tempa, čemu Dominik Karakašić svojim uzmicanjem i podčinjavanjem ne uspijeva ili ne može parirati.

U neprestanoj izmjeni obostrane dominacije i podčinjavanja oboje ostaju zaglavljeni u karikaturalnim stereotipima „neurotičnog intelektualca“ i „vulgarne prostitutke“ (kasnije i „preobraćene djevojke“) pri čemu i povremeni pokušaji transformacije ili probijanja i mijenjanja takvog koda na kraju ne djeluju osobito uvjerljivo, glumački proživljeno niti dovoljno motivirano. Više opuštenosti pokazuju tek u kratkim i funkcionalnim plesnim dionicama (scenski pokret Patricia Gospić). Poseban je problem i neprestano mijenjanje kostima i perika (odreda zanimljivih i pomno osmišljenih, kostimograf Patricio Alejandro Agüero Marino) u kojima Žana Bumber doista fantastično izgleda, no postaju sami sebi svrhom, a na režijski postupak učestalog zamračivanja scene s ničim motiviranom glazbom dok čekamo novu odjevnu kombinaciju ne treba trošiti riječi.

Sve u svemu i nažalost, propuštena je prilika za realizaciju predstave dubljeg dometa. No i ovakva, možda može pronaći svoju publiku, onu koja od kazališta ionako ne očekuje ništa ozbiljnije pa ni zanatsku umješnost.