Hrvatska i jedinstvo Europe u viziji Antona Wurstera (3)

U prošlom smo broju Vijenca objavili drugi od predviđenih triju dijelova rasprave Antona Wurstera (1913–1961) Jedinstvo Europe, objavljene 1949. godine (br. 8 i 9) u uglednom emigrantskom časopisu Osoba i Duh. Članak je objavljen prije osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik, začetka buduće Europske zajednice, a danas Europske unije. U ovome broju objavljujemo treći, završni dio teksta, u kojemu je Wurster iznio duhovni temelj vizije europskoga jedinstva – što je, naravno, mogao jer je poznavao povijest, pozorno pratio zbivanja te pronicao smisao i bit povijesnoga kretanja u kršćanskome duhu, koja je tada bila temelj vizije nove, poratne, ujedinjene Europe, osobito kroz filozofiju personalizma. Istodobno, mogao je vidjeti kušnje i teškoće koje Europu i ideju europskoga jedinstva čekaju u budućnosti, osobito ako bi zapustila ili napustila te svoje autentične duhovne temelje – izvorno nadahnuće svoje cjelovitosti. Tekst donosimo u izvornom izričaju, uz manje pokrate.

*

Problem ujedinjenja Europe jest u svojoj današnjoj fazi prvenstveno filozofski. Ova tvrdnja, kao i čitavo prvo poglavlje 6. knjige Platonove „Države“, može izgledati groteskna površnom promatraču. No dostaje da se malo dublje zamislimo pa ćemo se uvjeriti da sve ovisi o ideološkim temeljima koji bi imali nositi zgradu jedinstva Europe. O tim bi se temeljima mogle napisati čitave knjige; mi želimo samo ukratko formulirati pet točaka za koje držimo da su „conditio sine qua non“ za svaku daljnju raspravu. Ne upuštajući se dakle u razmatranje posve političkog pojma ujedinjene Europe – jer to na nas ne spada, pa čak se s njime ne moramo ni slagati – navodimo samo činjenice koje su bitne za postignuće jedinstva Europe.

Prvo, pravo i trajno jedinstvo Europe ne može se postići nikakvim ugovorima njezinih sadašnjih političkih dijelova. Još manje izvaneuropskim manevrima, ma kolika bila množina zlata iza toga. Samo su duhovne snage koje su Europu učinile već jednom Velikom i Prvom u svijetu, koje joj mogu vratiti njezino jedinstvo. Nužno je vratiti se k izvorima. Nikakvi „nadomjestak“ ne može preuzeti ulogu autentičnih vrijednosti. Jedini efikasni nosioc „europeizma“ ostaje kršćanski humanizam. Stoga je najpreča potreba uvjeriti se o nuždi povratka kršćanskom humanizmu i početi s tim temeljnim kamenom.

Drugo, potrebno je da budemo sasvim načistu s činjenicom da ni jedan od sadašnjih političkih sustava nije u stanju riješiti probleme ni provesti reforme (na međunarodnom, kao i na narodnom polju), bez kojih svaka ujedinjena Europa unaprijed gubi praktičnu vrijednost.

Treće, pravo jedinstvo Europe se ne može osnivati isključivo na negativnim načelima bilo kakvog „anti…izma“ niti smije biti samo uravnoteživanje međukontinentalnog odnosa snaga. Sve bi to imalo samo i isključivo tehničke efekte koji bi, povrh toga, bili vrlo kratkog vijeka.

Četvrto, bezuvjetno je potrebno provesti reviziju stanovitih zasada koje su do sada bile – u svojim zadnjim temeljima – izvan diskusije. To su u prvom redu nacionalizam i princip nedirljivog suvereniteta u svim svojim dosadašnjim izdanjima. Bez te revizije ostaje ujedinjena Europa iluzija s manje izgleda nego li Utopija Tome Mora.

Peto, prvi ozbiljni korak stvaranju jedne jedinstvene Europe može biti samo svijest i formalno priznanje svih europskih naroda o zajedničkoj odgovornosti te valja da se tom pogledu stvara iskreno uvjerenje. Dok se Europa bude dijelila u tabore na „odgovorne“ i „neodgovorne“, metafizički je nužno da ostane kod sadašnje pocijepanosti. Osim toga nemoguće je pristupiti solidnom i zdravom rješavanju ovog problema jedinstva Europe ako se jedno i nedvojbeno unaprijed ne prizna: samosvojnost svakog i pojedinog naroda, uzimajući u obzir stvarnost kakva je ona u sebi, a ne imaginarne formacije „naroda“, koje su bez ikakve prave podloge i koju stvaraju probitci izvedeni iz nejednakosti omjera sila u svijetu.

Svaka pojedina od pet netom izbrojenih točaka iznesena je u najsažetijem obliku. Na početku rekosmo kako ne želimo drugo već samo predložiti „na razmišljanje niz temeljnih preduvjeta bez kojih se o uspostavi pravog jedinstva Europe ne može ni govoriti“. No želimo da ujedno budu i svjedočanstvo našega nepokolebanog vjerovanja u onaj Duh što je dao život najveličanstvenijim plodovima čovječanstva.

*

Slagali se u svemu ili tek djelomice s ovim mislima, Anton Wurster ostaje na obzoru kao jedan od vigilansa – budnih duhova na straži autentičnoga hrvatstva i europejstva, koji je u kršćanskoj duhovnoj baštini tražio temelj njihova ostvarivanja i rasta. Možemo li i mi s optimizmom održati i nadograđivati viziju ujedinjene Europe i Hrvatske kao njezina autentičnog dijela u trenucima opće duhovne, kulturne i političke krize Europe?

Stojećima pred tim pitanjem, misao Antuna Wurstera, kada bi bila iščitana i promišljena, mogla bi nam pomoći u traženju odgovora, kao što bi mogla pomoći u nalaženju mjere i smjera hrvatske društvene, identitetske i političke konsolidacije. Dapače, ona tim nastojanjima može dati više ciljeve i duhovnu visinu.