Gledajući film počinjem otkrivati drugačiju sliku samog sebe

Kultni slovenski glazbenik Zoran Predin prošle i ove godine nije objavio novi album, što je pravo iznenađenje jer je riječ o umjetniku koji je tijekom 45 godina karijere izdao jednako toliko albuma. To je jedan od lajtmotiva njegova biografskog dokumentarca Praslovan koji je prošle godine predstavljen na 72. Pulskom filmskom festivalu. Film koji gledateljima približava životni i glazbeni put nekadašnjeg frontmena glasovitog benda Lačni Franz režirao je Slobodan Maksimović, a u njemu o Predinu govori veliki broj sugovornika iz različitih područja, od Zorana Čuture, Branka Đurića i Borisa Cavazze do Gabi Novak, Miljenka Jergovića i Aleksandra Stankovića. Predin je očekivano šarmantan i duhovit sugovornik, o čemu svjedoči i ovaj razgovor, koji smo započeli pitanjima o dokumentarcu Praslovan.

Film Zorana Maksimovića donosi vaš cjeloviti portret. I kao glazbenika, dijelom i kao pjesnika, odnosno pisca, ali i kao osobe, što je jednako važno. Jeste li zadovoljni time kako vas je redatelj portretirao?

Jesam, naravno. Slobodan Maksimović nije samo autor filma, on je na neki način i predstavnik publike. Kroz njegove oči i način razmišljanja shvaćam kako me doživio, pa su logična i neka nepodudaranja između toga kakvim me on vidi i kako ja doživljavam samoga sebe. Meni su neki životni detalji važniji u odnosu na one koje on izdvaja, ali on je „kapetan broda“, da tako kažem, i njegova riječ je posljednja. Film je vrlo vješto složen, što se vidi i po reakcijama publike. Priča o više od 40 godina moga života i glazbenoga puta ispripovijedana je u kontinuitetu, ali gledatelji se svejedno ponekad zapitaju što će biti u sljedećem kadru? Sve je izvedeno vrlo spretno.

Kakav je doživljaj vidjeti samoga sebe i više od četiri desetljeća vlastitoga života na velikom ekranu i u ovom obliku? Vidjeti sebe iz druge perspektive?

Dosta je neobično, jer u nekim trenucima primijetim nešto što nisam primjećivao u ono vrijeme. Recimo, gledam snimku nekog koncerta, intervjua ili druženja koje pamtim na određeni način. Sad te iste situacije gledam tuđim očima, kao gledatelj u dvorani, i vidim ih iz drugog kuta. Gledajući film počinjem otkrivati drugačiju sliku samog sebe, pa se primjerice smijem različitim frizurama koje sam imao u određenim razdobljima života. Sad sebe počinjem doživljavati i kroz tu kolekciju bizarnih frizura… (smijeh)

Jeste li, i ako da, na koji način utjecali na nastanak filma? Možda na izbor nekih detalja, epizoda iz vašeg života?

Pa i ne baš. Redatelju sam otkrio mnoštvo detalja o samom sebi, a on i ostatak filmske ekipe pronašli su mnogo arhivskih snimaka, što svakako nije bilo jednostavno. Rad na filmu trajao je čak pet godina, jer nas je usporila pandemija koronavirusa, a namjerno nisam bio prisutan na snimanjima razgovora s mojim prijateljima, kolegama i suradnicima koji sudjeluju u filmu. Tako da sam konačni rezultat prvi put pogledao tek pred kraj montaže koja je bila prilično zahtjevna. Prva verzija filma trajala je tri i pol sata, pa smo odlučili izbaciti više od sat i pol. To je bilo dosta neugodno, pa i bolno za mene. Ali sad se spominje i mogućnost pretvaranja filma u seriju, pa bi se većina izbačenog materijala mogla vratiti.

Kako sam rekao, redatelj je glavni i on odlučuje o svemu, ima svoju viziju filma bez obzira na moje mišljenje. Neki se gledatelji žale da u filmu nema nekih događaja koje oni smatraju bitnima, pa čak i da nema onoliko glazbe koliko su očekivali. Mogu im odgovoriti samo da ovo nije glazbeni ili koncertni film, nego dokumentarac o meni općenito. Ako žele slušati moju glazbu, neka dođu na koncert.

Krenimo od naslova, odnosno od pjesme Praslovan. To je na neki način vaša amblematska pjesma, još otkako je 1981. objavljena na albumu Ikebana Lačnog Franza. Kako je doživljavate danas, gotovo četiri i pol desetljeća nakon nastanka? Već odavno niste onaj buntovnik iz tog vremena.

Možda nisam onaj buntovnik, ali jesam drugačiji. Tijekom čitave moje karijere Praslovan je u suštini moj zaštitni znak, ta me pjesma brendirala, da tako kažem. Ona je najizravnija asocijacija na mene kao glazbenika. Kao što se vidi u filmu, i kao čovjeka i kao umjetnika odredila me i promjena društvenog sustava u kojem smo živjeli. U šali znam reći da smo jednu „ludnicu“ zamijenili drugom.

Praslovan je na neki način uvijek istinita pjesma, i danas je možda aktualnija nego u vrijeme kad je nastala. Slažem se s onim što Jergović kaže u filmu, da ona danas funkcionira bolje nego prije gotovo 45 godina. Ipak, pogrešno je pretjerano me poistovjećivati s tom pjesmom. U njoj kritiziram ljude koji zastave mijenjaju poput donjeg rublja, koji su za novac spremni prodati dušu vragu i koji iz interesa jeftino izdaju vlastite ideale. A te se stvari nikad ne mijenjaju.

Tijekom gotovo 45 godina promijenili ste mnogo glazbenih žanrova i stilova, od punka preko gypsy swinga do šansona i balada, da pojednostavim. Kao autor i umjetnik sazrijevali ste, ali sazrijevala je i mijenjala se i vaša publika.

Svoju publiku u šali volim nazvati mladim aktivnim ljudima svih uzrasta. To su ljudi koji ne gaje nikakvu netrpeljivost, ni nacionalnu, ni etničku, ni vjersku, ni rasnu. Nacionalna i sve ostale pripadnosti intimne su stvari svakoga od nas. Moji slušatelji, koje smatram i srodnim dušama, vole originalnost i duhovitost, pa i duhovitu provokaciju. Sve to volim i ja, tako da sam to prenio i u sve žanrove u kojima sam stvarao. Poslije Lačnog Franza jednostavno sam se želio oprobati u pop-glazbi, pa sam tijekom dvije godine u tom žanru dospio ne samo na prva mjesta top-ljestvica nego i u sve emisije i na sve naslovnice slovenskih medija.

Onda sam shvatio da takva vrsta glazbe ipak nije za mene, odnosno da to nisam ja. Pa sam krenuo posve drugim smjerom: s jednim gypsy bendom otputovao sam u Francusku te svirao tamburin i izvodio tradicionalne romske balade. Tada sam prvi put čuo za gypsy swing, instrumentalni žanr u koji sam odlučio unijeti tekst. Takav spoj se pokazao vrlo zanimljivim, a upoznao sam i Boška Petrovića, koji je gostovao na mom albumu Ljubavnik iz ormara.

Nakon što nas je napustio gitarist Saša Olenjuk, koji je inače po vokaciji violinist, mislio sam da je taj dio priče s gypsy swingom gotov. Ali ipak nije bio, jer sam mu se vratio kad sam upoznao Damira Kukuruzovića. Naravno da je izuzetno važno i moje prijateljstvo s Arsenom Dedićem, kao i ploča koju smo objavili, pa kasnije također prijateljstvo i zajednički rad s Matijom Dedićem, s kojim sam objavio dva albuma Tragovi u sjeti. Stvar je u tome što sam najviše iz čiste radoznalosti želio čuti i doživjeti sebe u različitim žanrovima. Ali tako sam stvorio više koncertnih programa, pa mogu surađivati sa svakim tko me pozove. Ponekad dođem sam s gitarom, a ponekad donesem partituru za simfonijski orkestar. Posljedica svega toga je što mi prijatelji kažu da me više ne mogu uloviti, ali zbog toga sam i snimio toliko albuma. Jednostavno, sve sam to ja. I u ovom trenutku planiram nekoliko različitih stvari koje želim ostvariti. Film Praslovan i u tom me smislu prikazuje u pravom svjetlu.

Spomenuli ste Arsena Dedića, koji je bio važna osoba u vašem životu, kao što je i u filmu. Tu je naravno i njegova obitelj, osobito nažalost pokojni sin Matija. Arsen je bio vaš mentor, gotovo i učitelj. Kako biste opisali svoj odnos s njim, koji je bio dvosmjeran, ali i kolegijalan i prijateljski?

Upravo tako. Arsena sam prvi put susreo početkom 1980-ih u klubu Lapidarij, koji se nalazio preko puta restorana Stara vura, u kojem su se okupljali umjetnici kojima se noću nije spavalo. On je često posjećivao Staru vuru i znao je navratiti u Lap da bi vidio što se zbiva. Jednom su me prilikom Darko Glavan i Dražen Vrdoljak predstavili Arsenu i on mi je tada dao najveći mogući kompliment. Rekao mi je da stasom, glasom i kakvoćom tekstova sličim na Jima Morrisona iz Doorsa. Bio sam jako ponosan, iako sam ga dotad znao samo kao lika iz crno-bijelog televizora. Bio mi je kolega s estrade, ali sam smatrao da je talijansku kanconu u našu glazbu prenio s previše patetike. Možete me razumjeti, u to sam vrijeme bio panker. No tim me komplimentom zaintrigirao u tolikoj mjeri da sam počeo pozorno slušati što i kako pjeva. Tada me osvojio i tako je sve počelo. Opet bih citirao Jergovića, koji kaže da je zahvaljujući našem druženju on počeo pisati predinovske buntovne pjesme, a ja sam počeo skladati arsenovske romantične balade.

Što je za vas Arsen značio tada, a što znači danas? Dakle, u ono vrijeme kad ste ga upoznali i kad ste zajedno stvarali i danas kad obrađujete i izvodite njegove pjesme.

Naš se odnos uvijek odvijao na dvjema razinama. Jedna je glazbena, odnosno profesionalna, na kojoj je on, kao što ste rekli, bio moj učitelj i mentor. Otvorio mi je mnoga vrata i upoznao me s velikim dijelom glazbene scene nekadašnje Jugoslavije. Druga razina je prijateljska, ljudska i intimna. Naravno da se obje razine stalno prepleću, no moram reći da mi je prijateljska razina uvijek bila mnogo značajnija od profesionalne.

Kad je on umro, na neki sam način izgubio starijeg brata s kojim sam uvijek dobro radio i odlično se zabavljao. To mi je dalo kredibilitet i samopouzdanje da Matiji, nakon što je snimio sjajan album Matija svira Arsena, predložim da napravim obrade njegovih pjesama. Želio sam to izvesti u gypsy swingu, ali se ni Matija ni Gabi baš nisu slagali, jer Arsen nije volio jazz. Nisu bili sigurni kako će to zvučati. Međutim, kad smo im predstavili demo-snimke, pristao je i sam sudjelovati na albumu te je odsvirao četiri pjesme. To je na kraju bio najprodavaniji album 2020. godine, i to u čitavoj regiji. Ostvarili smo sjajnu suradnju.