Galdósova heroina Buñuelovim očima

Glasoviti španjolski filmaš Luis Buñuel bio je uistinu jedinstvena figura u povijesti sedme umjetnosti, autor koji je podjednako cijenjen, intrigantan, svjež i provokativan bio i na početku i na kraju karijere duge gotovo pola stoljeća. Kao majstor nadrealizma i apsurda koji se već antologijskim prvijencem Andaluzijski pas, fantastičnim eksperimentalnim filmom za čiji je uspjeh ravnopravno zaslužan suscenarist Salvador Dalí, afirmirao kao autor iznimno inteligentan, promišljen i vješt u propitkivanju društvenih konvencija, u kritici dogmi i licemjerja te u provociranju javnog morala, Buñuel gotovo da predstavlja paralelnu i zasebnu povijest filma. On se, naime, podjednako sjajno snalazio i u nadrealnom eksperimentalnom filmu 20-ih godina prošlog stoljeća, i u prema njegovim vlastitim riječima naglašeno komercijalno usmjerenim komedijama i melodramama realiziranima u Meksiku tijekom 50-ih, i u postmodernističkom artu 60-ih i 70-ih godina, kad je stvorio fascinantan niz impresivnih remek-djela (Dnevnik jedne sobarice, Ljepotica dana, Mliječni put, Tristana, Diskretni šarm buržoazije) zahvaljujući kojima trajno uživa kultni status.

Buñuel je bio hodajući skup nevjerojatnih kontradikcija, jezuitski obrazovan ateist i ikonoklast, nadrealist i subverzivac, provokator i eksperimentator, autor (neo)realističnih drama i farsi podjednako uspješan i u nijemom i u zvučnom filmu, baš kao i u dokumentarnom i igranom. Izuzetno inteligentan (auto)ironik i cinik, žestoki kritičar svakovrsnih dogmi i licemjerja koji je duhovito izjavio „Hvala Bogu što sam ateist!“, Buñuel je u svojim intenzivnim simbolizmom nabijenim djelima beskompromisno kroz satiru i persiflažu ismijavao i kritizirao pojedinačnu i društvenu hipokriziju, snobizam, buržoaziju i establišment, ali i španjolsku avangardu koju je držao previše okrenutom tradicionalnim formama i izražajnim oblicima.

Temeljena na romanu istog naslova Buñuelova sunarodnjaka Benita Péreza Galdósa, majstora realistične proze kojega mnogi smatraju najznačajnijim španjolskim književnikom nakon Cervantesa, drama Tristana iz 1970. možda je najjednostavnije i uvjetno rečeno „najkonvencionalnije“ režirano djelo velikog moralista koji je u njemu drugi put surađivao sa sjajnom Catherine Deneuve, nakon tri godine ranije realiziranog remek-djela Ljepotica dana, na kojem je meðu njima bilo dosta tenzija. No kad se u Buñuelovu slučaju uporabe pridjevi najjednostavnije i najkonvencionalnije, to ne znači da nije riječ o vrlo sugestivno režiranom, naglašeno atmosferičnom i izvrsno glumljenom filmu.

Naprotiv, Tristana se odlikuje ne samo maestralnom režijom, nego i vrlo promišljenim i inteligentnim bavljenjem lepezom motiva vezanih za spolnost, od zavođenja preko frustriranosti i fetišizma do seksualnog iskorištavanja, uz jasno kontekstualiziranje istih u milje represije i licemjerja buržoaskog društva. Cjelini nedostaju tek uobičajene autorove digresije, no zbog toga je tu propitivanje općih mjesta i dogmi katoličanstva, odnosno šire kršćanstva. U priči koja se odigrava u Toledu 1923. godine, u kojoj su suscenarist Julio Alejandro i redatelj zbivanja u odnosu na roman transponirali s kraja 19. stoljeća, protagonistica je dakako mlada Tristana koju iznimno sigurno, s osjećajima za suptilnost i nijanse u pokretima tijela i u pogledu, tumači Catherine Deneuve.

Naslovna junakinja isprva je naivna i bojažljiva djevojka koja će se tijekom filma razviti u proračunatu, distanciranu i perverzijama sklonu ženu vođenu željom za osvetom svom zaštitniku Don Lopeu, kojega uobičajeno smireno i autoritativno utjelovljuje Buñuelov stalni glumac Fernando Rey. U meðuvremenu će platiti veliku cijenu, ne samo u tjelesnoj obogaljenosti nego i u emotivnoj hladnoći i izraženoj manipulativnoj prirodi, te u svijesti o nemogućnosti bijega iz sredine koja ju je zarobila i
podčinila.

Iako je Benito Pérez Galdós bio omiljeni Buñuelov pisac, redatelj je upravo roman Tristana smatrao njegovim najslabijim ostvarenjem, držeći ga kičastim i predvidljivim. Njegove ekranizacije prihvatio se s nakanom da ga „poboljša“, a dijelom i stoga što mu je Galdósova proza pružila priliku da se opet posveti motivima srodnima onima u Viridiani, varirajući storiju o mladoj djevojci koja postaje žrtvom uglednoga starijeg čovjeka, što je trajno i nepovratno mijenja te dovodi do njezine moralne
degradacije.

Unatoč nominaciji za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, film je isprva nailazio na nerazumijevanje i neprihvaćanje kritike. No takav se status s vremenom mijenjao, da bi ga španjolski filmski djelatnici i kritičari naposljetku proglasili najboljim domaćim filmom svih vremena. Takva ocjena možda jest pretjerana, već samo u kontekstu Buñuelova opusa, ali ipak ne umanjuje vrijednost ovog izuzetnog djela.