Erudit Matko Peić

Iako sada više nemam ni auta, ipak sam našla načina da se nedavno uvalim u jedan auto i posjetim Požegu. Željela sam vidjeti jednu likovnu izložbu, koja se od 31. siječnja do 4. travnja ove godine održavala u Gradskom muzeju. Izložba mi se već po svojoj najavi učinila zanimljivom, a takvom se i pokazala. Zvala se U prolazu i obuhvaćala je likovna djela s motivom prijevoznih sredstava u hrvatskoj umjetnosti. Naravno, ta su prijevozna sredstva bila različita: željeznice, automobili, autobusi, ali i barke, bicikli, dakako i konji – sva ona koja čovjeku mogu pomoći da od točke A stigne do točke B. Izložba je obuhvaćala djela Nikole Mašića, Otona Ivekovića, Otona Postružnika, Milivoja Uzel­ca, Emanuela Vidovića, Ive Dulčića, Marte Erlich, Marijana Detonija, Alberta Kinerta, Kamila Tompe, Jurja Plančića, Slavka Šohaja, Jadranke Fatur, Stipe Dizdara i Zdravka Milića. Bila sam zadovoljna što sam u jednom nevelikom prostoru vidjela tako zanimljiv presjek hrvatskoga slikarstva povezan s kretanjem.

Bista Matka Peića u Požegi / Izvor slavonski.hr

No dan je bio vedar i sunčan, pa bi bio grijeh ne popiti kavu i ne protegnuti noge po tom lijepom baroknom gradu, u koji sam dolazila u raznim prigodama. Ondje sam imala predavanja ili predstavljanja nekih svojih knjiga, a u crkvu sv. Terezije dolazila sam na orguljske koncerte (dok sam još bila članica Društva za promicanje orguljske glazbe „Franjo Dugan“ i dok je to društvo u svojem prvotnom obliku još postojalo). Upravo sam na jednoj takvoj šetnji prošla kraj rodne kuće Matka Peića, zapravo kraj mjesta gdje je nekoć u Ulici A. Kanižlića 14 stajala njegova rodna kuća. Ondje je spomen-pločom obilježeno mjesto gdje je stajala kuća koje više nema (kao i u Valpovu za M. P. Katančića). Spuštajući se prema raskrižju ulica, na trgu koji i nosi ime Matka Peića postavljeno mu je poprsje (s karakterističnim šeširom na širokoj glavi). No Požežani su odmah nasuprot Peiću smjestili i bistu jednom drugom svojem likovnom sinu, Miroslavu Kraljeviću. Na bistu trećega zaslužnika, Dobriše Cesarića, nisam naišla, premda sam sigurna da ga njegovi današnji sugrađani nisu zaboravili. Samo se meni, eto, sakrio. 

Matko Peić (1923–1999) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik, a od 1991. redovni član HAZU. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1946. godine (u klasi Vladimira Becića i Ljube Babića), a 1951. i na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Radišan kakav je bio, ni tu nije stao. Godine 1971. doktorirao je na književniku Antunu Kanižliću. Cijeli njegov radni vijek odvijao se na ustanovama koje su se bavile likovnim umjetnostima – radio je u Strossmayerovoj galeriji starih majstora, na Školi primijenjenih umjetnosti, od 1956. do umirovljenja 1996. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. je profesor emeritus).

No meni je Peić bio mnogo bliži po nečem drugom: književnosti. Pritom su me manje zanimale njegove likovne kritike, a više jedna književna vrsta u koju sam i sama upala – a to su putopisi. Blizak mi je bio i po tome što je špartao i po blatu i po nerazvikanim mjestima, tako su njegove Skitnje (1967) obuhvaćale smucanja po Turopolju i Slavoniji sve do Osijeka, dok su se Ljubavi na putu od Drave do Jadrana (1984) rasprostrle gotovo po cijeloj Hrvatskoj. Nije zaobišao ni Crno zlato (1974), u kojemu je dokumentarniji nego u prethodnim knjigama, a zna se u kojem dijelu Hrvatske ima toga crnog zlata, nafte. No Peićevi putopisi nisu se zaustavili samo na Hrvatskoj. Skitao se on i po Europi, o čemu svjedoče nostalgična Jesen u Poljskoj (1969) i Evropske skitnje (1985).

A kakav je Peić u svojim skitalačkim putopisima? On je prije svega slikar. Tako on gleda i vidi svoju okolinu (kroz slikarske tehnike), pa su mu takve i vrlo bogate asocijacije. Njemu nije ništa neobično da mu brk soma ili šarana izroni kao usporedba s nečijim obrvama. Peićevi su tekstovi više nego „punokrvni“, asocijativne sprege iznenađujuće i svježe, vidi se da je znao gledati i da je sve viđeno znao vješto i zapisati. A sama njegova landranja tekla su nekako polako, s guštom, kad čovjek nakon duga puta osjeti svu blagodat krova i mirisna visokog kreveta kad će glavu položiti na čistu štirkanu i štikanu bijelu jastučnicu i usnuti snom pravednika do prvog javljanja pijetla i blagoga blejanja ovce. Peić je volio boraviti u ambijentu koji mu je od rođenja bio blizak – jer u manjim mjestima životinje žive uz ljude, u njegovo vrijeme nije još bilo ni sadašnjih administrativnih zabrana držanja stoke i u malim gradovima, koji se – osim veličinom – nisu razlikovali od sela. Kokoši su kljuckale po livadama, krave su na ispaši mahale repovima tjerajući dosadne muhe, oko njih je trčkarao pas mješanac, katkada bi ih na livadi pratio i pokoji bosonogi i odrpani derančić … Sve je takve prizore Matko Peić vješto uhvatio svojim okom i podario nam ih svojom rukom. Bio je u svemu tradicionalist. Volim kad se tuđa viđenja istih krajolika stope s mojima. To me obogaćuje, a hvatanje raznih svjetlosti i perspektiva razgaljuje. 

A onda sam se, kao i za tolike hrvatske zaslužnike, zapitala: a gdje je živio Matko Peić? Doznala sam i to. Otkako se bio oženio Višnjom Jagić (1960-ih), živio je u Savskoj 17, na prvom katu, u onom dijelu zgrade koji gleda na Savsku cestu. Ondje je napisao i sve svoje putopise. Susjedi kažu da su Peići živjeli vrlo povučeno. Pa premda u njihovu stanu nisam nikada bila, znam točno kako izgleda, jer u stanu iznad njega (kao prekopiranom) živi moja prijateljica Mirna Pintarić. Danas u Peićevu stanu nitko ne živi i već ga je dobrano načeo zub vremena. Za Peića je Požega učinila svoje. Možda bi mu i Zagreb mogao postaviti skromnu spomen-ploču?