Erika među tonovima

Ima u našoj sredini imena koja je dovoljno reći pa da znaš o kome je riječ. Kad govorimo o glazbi, Erika je bila jedno takvo ime. Erikino ime skriva u sebi i jednu drugu riječ. Bez početnog e Erika je – rika. I sad više nije jasno, doima li se ime toliko snažnim zbog riječi koja se skriva u njemu? Ili je pak ime, s vremenom, u našoj svijesti poprimilo osobinu osobe koja ga je više od osam desetljeća nosila? U slučaju muzikologinje, urednice, kulturne djelatnice i muzičke spisateljice Erike Krpan, snaga je osobina, i nije bila samo u imenu, koju nije bilo moguće zaobići. U svijetu botanike erika je drugo ime za vrijesak. A taj vrijesak, zamislite, cvjeta tvrdoglavo, čak i zimi. Plaut je jednom zapisao da se u ljudskim imenima zrcale čitave sudbine. I bilo je tako: Erika Krpan tvrdoglavo je i snažno, kao neka erika, snagom koja je osvajala, tijekom šezdeset i više godina „među tonovima“ označila našu sredinu i našu glazbu tako da rika njezina „glasa“ odjekuje i danas.

Izd. Cantus – HDS, Zagreb, 2011.

(ek)

Djelovala je na brojnim poljima: muzikološkom i istraživačkom, novinarskom i publicističkom, esejističkom, radijskom i televizijskom, organizacijskom i upravljačkom, izdavačkom i uredničkom. Gotovo da nema područja kojem nije utisnula svoje e i k. I zaorala dubok trag.

No kad bi je pitali „što je“, odgovorila bi, (tek) „muzički pisac“. Baš tako, malim slovima, u zagradama u koje je znala stavljati svoje inicijale ispod teksta. Pa ipak, suprotiva tome što je svojim perom nebrojeno puta pokazala kako posjeduje i urođeni talent i izvorni autorski gen, to da je tek muzički pisac, makar istina jest, nije ni izbliza istina cijela. A onda, kad su je upitali niste li zapravo muzikologinja, odgovorila je: nisam, točnije, da se tijekom karijere bavila – „nekim vrstama derivata muzikologije“. A činjenica jest sljedeća: Erika Krpan bila je zasigurno muzikologinja „od glave do pete“, koliko god ona sama tvrdoglavo tvrdila drukčije od toga.

Erika Krpan tijekom šezdeset i više godina „među tonovima“ snažno je označila našu glazbu / Izvor HDS / Snimio Matej Grgić

Mnoge neuzorane ledine

Upitamo li se, međutim, kakav muzikolog, odgovor bi mogao biti: muzikolog opće prakse. Koji je u hrvatskoj glazbi istodobno prepoznao „i profesionalni izbor i neku vrstu sudbine“, svjestan „potrebe djelovanja na afirmaciji i očuvanju nacionalnog identiteta“, osjećajući obavezu da se postavi prema tome. Gledajući u sve te „neuzorane ledine“ (kako je znala reći), uskačući u teme i popunjavajući rupe gdje god je stigla i gdje je bilo potrebno, grabila je tvrdoglavo, snažno, upornim koracima i trčala taj svoj višedesetljetni maraton po poljani hrvatske glazbe. Da je mogla birati, neke bi teme možda birala drukčije. No bila je svjesna da nema drugog izbora.

U svim tim svojim velikim „pospremanjima“ i ozbiljnim „inventurama“ (i tako je znala reći), napravila je i temeljito i puno. A razlog odluke da se ustraje na putu bio je u jednoj jedinoj stvari: u gotovo fanatičnom odnosu prema njegovu veličanstvu podatku kao svjedočanstvu vremena, ljudi i prostora, korijena i identiteta, prema kojemu se odnosila savjesno, odgovorno i s krajnjim respektom.

Metri i metri podataka

Pogledajte samo sve te knjige koje je napisala ili u kojima je bila urednica, i sve te metre podataka – datuma, popisa, djela, imena... Gdje bi bio Muzički biennale Zagreb – s kojim je vežu mnoge uloge i veze – da nije memorije sabrane u onu monografiju iz 2000? A Glazbena tribina? Pa Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, i Glazbene večeri u Sv. Donatu, i Zagrebački solisti, i Koncertna direkcija Zagreb. I još: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, i Koncerti u Eufrazijani, i Tamburaški orkestar HRT-a, Muzička akademija u Zagrebu i Hrvatska glazbena mladež... Dakako, i monografija o Hrvatskome društvu skladatelja iz 2005, još jedan lavovski posao koji je ponijela na plećima. Veliki i dojmljivi su to radovi, sveobuhvatni, koji plijene temeljitošću i ozbiljnošću pristupa, uredničkom samouvjerenošću te dubinom autorskih i istraživačkih uvida. A riječ je samo o onim  najvidljivijima!

S posebnim sentimentom odnosila se prema temama kada su posrijedi bile osobe: pijanist Jurica Murai, bariton Vladimir Ruždjak, ili skladatelj Milko Kelemen. Gajila je brojne kontakte i veze s akterima s naše glazbene, ali i ne samo glazbene scene, od Petra Bergama do Nikše Glige, Vladimira Kranjčevića, Eve Sedak i Marije Bergamo, Vlade Gotovca i Borisa Papandopula. Upravo je Papandopulovu opusu posvetila posebnu količinu zanimanja i energije, ovjekovječene njezinim posljednjim ostvarenjem – velikom i opsežnom monografijom.

Do zadnje kapi krvi

Oštra, direktna i sa stavom, imala je onu posebnu moć da hrpu rasutih tereta pretvori u smislenu i strukturiranu cjelinu. Posjedovala je snagu da se uhvati ukoštac s golemim količinama građe i pritom ne posustane. Plijenila je velikim iskustvom i širokom erudicijom. Imala je izraženu svijest o svim tim neispričanim pričama kojima je prijetila opasnost da pod teretom vremena uskoro prijeđu u zaborav. Borila se do zadnje kapi krvi i nije pritom štedjela ni sebe ni druge.

Karijeru je započela 1970-ih kao glazbena kritičarka. Novinarskom poslu vratila se 2003. i 2004. kolumnističkim tekstovima u Nedjeljnom Vjesniku. Veći dio profesionalne karijere provela je kao voditeljica Muzičkog informativnog centra (1976–1994). Potom je preuzela ulogu ravnateljice Koncertne direkcije Zagreb. Karijeru je zaključila u izdavačkoj kući Cantus, kada se ponovno mogla vratiti autorskom i uredničkom poslu (2002–2006). Bila je i glavna urednica u Zvuku (1988–1991), časopisu specijaliziranom za glazbu, te Cantusu (1998–2006), magazinu Hrvatskoga društva skladatelja. Primila je niz priznanja, uključujući odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i Porin za životno djelo.

Bila je i ostala prva žena na čelu Muzičkog informativnog centra (do njegova ulaska u sastav Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog), jedina ravnateljica Koncertne direkcije Zagreb, a ostala je, zasad, i jedina predsjednica Hrvatskoga društva skladatelja od 1990. do 1992. kada to nije bilo lako.

Umjetnost riječi među tonovima

Neka svjedočanstva svojega publicističkog i esejističkog rada ostavila je u zbirci tekstova Riječi između tonova – zapisi o hrvatskoj glazbi (2011). Pišući o tom izdanju Ennio Stipčević u Vijencu (br. 484 od 12. rujna 2012) prigodno je zaključio: „Nakon što je uredila na desetke knjižnih i kataloških publikacija, nakon nekoliko opsežnijih monografija (primjerice, o Zagrebačkim solistima ili o Vladimiru Ruždjaku), nakon što je godinama kao voditeljica Muzičkog informativnog centra i Koncertne direkcije Zagreb obavljala najrazličitije stručne poslove u službi boljitka naše glazbene i kulturne zajednice, a napose uspostavljajući visoke standarde glazbenog uredništva, Erika Krpan odlučila je sabrati i objaviti u knjižnom formatu ponešto iz ‘vlastite ladice sjećanja’. Rekao bih, napokon! Napokon nam je omogućen pogled u autorski opus koji ide u sam vrh naše glazbene publicistike i esejistike.

Rečenice Erike Krpan teku sporo, u dugačkim i razvedenim periodama, svaka je riječ pomno odvagana i s punom odgovornošću izabrana. Taj usporeni diskurs u funkciji je discipline mašte, obuzdavanja asocijativnih impulsa. Ne ističući svoju načitanost i upućenost, već je naprosto skromno podrazumijevajući, uvijek prepuštajući prvi plan glazbi, Erika Krpan podarila nam je rijetko štivo, umjetnost riječi između tonova.“

Pitajući sama sebe u predgovoru tome izdanju je li glazbi uopće potrebna riječ, zaključila je: „Unatoč brojnim nedoumicama, jedino što se nije činilo mogućim bilo je od glazbe odustati.“ I bilo je tako. Erika poput erike jednostavno nije odustala.