Čime su se sladili dječaci iz Pavlove ulice?

Priča o slavnim dječacima koji su, osobito od šezdesetih kao školska lektira, mnogima u Hrvatskoj obilježili djetinjstvo slavi 120. rođendan. Dok roman A Pál utcai fiúk svoju dugovječnost, osim dirljivoj svevremenoj priči, duguje standardnome mađarskom jeziku koji je i danas razumljiv, njegovi svjetski pandani žive zahvaljujući uvijek novim prijevodima koji plove rijekom evolucije dotičnih ciljnih jezika. Zastarjele su u ovoj knjizi samo realije – pojave, stvari i asocijacije koje su orijentiri vremena i mjesta radnje. Nepresušan su izvor rasprava, pa se prevode svakako, od dodavanja bilješki do odomaćivanja i brisanja izvorne kulture. Takav je i asortiman slatkiša u Junacima Pavlove ulice, koji broje četiri hrvatska prijevoda, objavljivana svakih 20-ak godina.

Snimila Patricija Flikač / PIXSELL

U prijevodu se prvo sama želim sprijateljiti s izvornim tekstom, otkriti njegove osobitosti i prenijeti ih na ciljni jezik kako znam i umijem. Tek se poslije posavjetujem s cijenjenim prethodnicima o upitnim mjestima, kakvi su i slatkiši koje Talijan prodaje na štandu pokraj škole: törökméz, medvecukor i árpacukor.

Prvi se s njima susreće L(ajos) Matijević, koji 1933. törökméz („turski med“) prevodi u halvu, medvecukor („medvjeđi šećer“) opisno prevodi kao crni šećer, dok árpacukor („ječmeni šećer“) prevodi kao „krumpircukor“, u navodnicima. (Cukor može značiti i šećer i slatkiš.) Jasno je da će törökméz postati halva jer se, kao i izvorni slatkiš, sjekiricom siječe na manje komade i prodaje uglavnom na vašarima. Medvecukor je postao crni šećer zbog crne boje gumaste trake u obliku koje se prodaje slatki korijen, sladić ili lakric, likviricija. Ne pomažu ovdje ni rječnici ni internet, već znanje onih koji su ih u djetinjstvu kušali ili ih se gnušali. Naime, treći je slatkiš, árpacukor, enigma jer moja dva „izvora“ nude dvije opcije: bijeli prutići od šećera i ječmenog slada ili tvrdi bomboni protiv kašlja. Ali nipošto nije odabrani „krumpircukor“, bijela kocka krumpirova škroba imenom krumplicukor. I kad sve to lijepo izložim stranim lektorima mađarskoga, netko od njih samo prošapne: „To nije halva!“

Istina, halva je meka masa od sezama, a törökméz tvrda, šupljikava žuta „spužva“ karamele. Dok je npr. u Britaniji poznat, kao honeycomb toffee, kod nas baš i nije, pa je Matijević, koji je živio u Vojvodini, uzeo ono najsličnije: siječe se sjekiricom na sajmovima – što drugo nego halva? Legitimni su to postupci: slično rješenje u skladu s tekstom (halva), opisni prijevod (crni šećer) i zamjenski ekvivalent, također starinski sajamski slatkiš („krumpircukor“). Tako i mi ostali: Glik nudi halvu, prženi šećer i crni šećer od ječmenog slada, Ušumović halvu, prženi šećer i šećer s ječmenim sladom, a ja halvu, slatki korijen i prsne karamele.

I tako, sretna zbog djelomična rješenja zagonetke i potaknuta reakcijom na halvu, dokaze potražim na jedinom štandu u Budimpešti koji ih prodaje. A kad se neko pitanje uporno vraća, odgovor se (gotovo) uvijek nalazi u tekstu: Molnárova „lješnjacima našpikana bijela masa“ ne izgleda baš kao halva, a bome ni kao žuti törökméz. Možda je autor tako nazvao ono što je zapravo… torrone nugat? Pa da, slatkiše prodaje Talijan! Evo dokaza da kod realija nije uvijek važna „točnost“ – torrone bi malim čitateljima doista bio nepoznat.

I tako, u muci spoznaje da jedina znam što je Molnárov törökméz i s opravdanjem za sve prijevode, halve i ine šećere, peštanski žuti slatkiš pružim ocu, Srijemcu rođenom početkom pedesetih, na što će on, ne trepnuvši i k’o iz puške: „Da, to je alva!“