Benito Pérez Galdós, Tristana

Benito Pérez Galdós jedan je od najvažnijih španjolskih pisaca 19. stoljeća, a često ga se naziva i najvećim španjolskim piscem nakon Cervantesa. Rođen je 1843. na Kanarskim otocima, a najveći dio života proveo je u Madridu. U svojim je djelima prikazivao svakodnevni život, društvene nejednakosti i političke prilike tadašnje Španjolske. Napisao je velik broj romana, a među najpoznatijima su Fortunata i Jacinta, Doña Perfecta i Tristana. Galdós je imao velik utjecaj na razvoj moderne španjolske proze te se smatra jednim od najvećih europskih realista. Umro je 1920. u Madridu.

Roman Tristana objavljen je 1892. i govori o djevojci koja želi slobodu i neovisnost u društvu koje ženama dodjeljuje ograničenu ulogu. Napetost u romanu proizlazi iz njezinih težnji za obrazovanjem i čvrsto ukorijenjenih društvenih normi. Galdós pritom suptilno prikazuje kako Tristana postupno osvaja sve veći prostor slobode, ali i kako u mreži društvenih okolnosti njezina stremljenja ne mogu trajno poprimiti pravocrtni tijek. Donosio ulomak iz romana u prijevodu Dore Jelačić Bužimski. Roman uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Neolit.

 *

U napučenoj četvrti Chamberí, bliže Vodotornju nego Cuatro Caminosu, živio je, ne tako davno, gospodin dobra izgleda i neobična imena; nije stanovao u kući staroga roda jer ih tamo nikad nije bilo, već u pučkoj unajmljenoj sobi, jednoj od onih jeftinih, bučnih, u blizini krčme, zalogajnice, prodavaonice kozjeg sira i s uskim unutarnjim dvorištem te s brojem sobe na vratima. Prvi put kad sam se susreo s tom osobom i kad sam primijetio njegovu vojničku pojavu starog kova, nešto poput slikovitog podsjetnika na stare flamanske regimente, rekli su mi da se zove don Lope de Sosa^[1], imenom koje se izdiglo iz kazališne prašine ili balade kakve se nalaze u retoričkim knjižicama; i, uistinu, neki od njegovih zlobnih prijatelja zvali su ga tako; ali on se odazivao na don Lope Garrido. S vremenom sam saznao da mu je u krsnom listu pisalo don Juan López Garrido, iz čega proizlazi da je ono zvučno don Lope bila gospodinova izmišljotina, poput otmjenog dodatka namijenjenog uljepšavanju osobnosti; i tako je dobro pristajalo njegovu osušenu licu, čvrstih i plemenitih crta, tako dobro je pristajalo uz uspravnu ukočenost tijela, uz orlovski nos, uz visoko čelo i živahne oči, uz prosijede brkove i kratku, krutu i prkosnu bradicu, da se taj čovjek nije mogao drugačije zvati. Trebalo ga je ili ubiti ili zvati don Lope.

Dob ovog dobrog gospodina, prema njegovu vlastitu izračunu, kad god bi se povela riječ o tome, bila je brojka koju je bilo nemoguće provjeriti kao što je nemoguće saznati vrijeme na pokvarenom satu čije se kazaljke uporno ne pomiču. Zaustavio se na četrdeset devet, kao da ga je instinktivni strah od pedesete zaustavio na tom strašnom pragu polovice stoljeća; ali ni sam Bog, uza svu svoju moć, nije mu mogao oduzeti pedeset i sedam godina, koje su, iako dobro očuvane, bile stvarne. Odijevao se pedantno i vrsno koliko mu je to dopuštalo njegovo skromno imanje, uvijek je imao dobro poravnat cilindar, dobar zimski kaput, u svako doba tamne rukavice, elegantan štap ljeti i odijela primjerenija mladosti nego zrelim godinama. Don Lope Garrido, da odmah razjasnimo, bio je veliki strateg u ljubavnim bitkama i ponosio se time što je jurišao na više kula čednosti i osvojio više utvrda poštenja nego što je imao vlasi na glavi. Sad već istrošen i za odbaciti, nije se mogao odreći svoje vragolaste sklonosti, pa kad god bi naišao na lijepe žene, pa čak i one koje nisu bile lijepe, zauzeo bi stav i bez zle namjere upućivao im izražajne poglede, koji su, doduše, bili više očinski nego zločesti, kao da im je njima poručivao: „Spasile ste se, sirotice! Zahvalite Bogu što se niste rodile dvadeset godina ranije. Čuvajte se onih koji su danas ono što sam bio ja, iako bih se, ako me prisilite, usudio reći da u ova vremena nema onoga koji bi mi bio ravan. Više nema mladića, a kamoli kavalira, niti muškaraca koji znaju što im je činiti u društvu dobre djevojke.“

Bez ikakve profesije, dobri don Lope, koji je u boljim vremenima uživao u pristojnom bogatstvu, i koji je sada posjedovao tek pravo plodouživanja u provinciji Toledo, u ratama i u razočaravajuće umanjenim iznosima, provodio je život u dokonim i ugodnim zabavama u kasinu, posvećujući, također planski, nešto vremena posjećivanju prijatelja, kruženju po kavanama i ostalim mjestima, ili preciznije rečeno mjestima za opuštanje, koje sada nema potrebe imenovati. Živio je na tako udaljenom mjestu isključivo zbog jeftinog stanovanja, koje je, čak i uz trošak tramvajske karte, koštalo vrlo malo u toj zoni, a povrh toga moglo se uživati u prostranstvu, prozračnosti i oku ugodnim horizontima. Garrido više nije izlazio noću; ustajao je točno u osam, a na brijanje i uređivanje, jer je o sebi brinuo pomno i bez žurbe poput svjetskog čovjeka, potrošio bi dva sata. Vani bi bio do jedan, jer to je bilo nepogrešivo vrijeme za skroman ručak. Nakon toga opet na ulicu, do večere, između sedam i osam, ništa skromnije od ručka, a koji put i oskudnije što nisu uspijevale prikriti ni najosnovnije kulinarske vještine. Ono što je bilo najvažnije naglasiti jest da, iako je don Lope izvan kuće i na okupljanjima u kavanama ili kasinu bio sav ljubazan i uljudan, u svom je domu znao spojiti brižne i prijateljske riječi s autoritetom neupitnoga gospodara.

S njim su živjele dvije žene, jedna služavka, a druga, barem po imenu, gospođica, koje su se izmjenjivale u kuhinji i u raznim grubim kućanskim poslovima bez razlike u hijerarhiji, u savršenom i sestrinskom skladu, koje je više bilo obilježeno poniženjem gospođe nego ohološću služavke. Potonja se zvala Saturna, bila je visoka i suha, crnih očiju, pomalo muškobanjasta, a zbog nedavnog udovištva nosila je strogu crninu. Nakon što je izgubila muža, zidara koji je pao sa skele na gradilištu banke, uspjela je smjestiti sina u sirotište i zaposliti se kao služavka, pri čemu je za početak dobila kuću don Lopea, koja očigledno nije bila raj na zemlji. Druga, koju biste ponekad mogli smatrati služavkom, a ponekad ne, jer je sjedala za gospodinov stol i oslovljavala ga prisnim i opuštenim „ti“, bila je mlada, ljepuškasta, vitka, nevjerojatne bijele pute, nalik na alabaster; bezbojnih obraza, crnih očiju upadljivih više zbog svoje živahnosti i sjaja nego zbog veličine; upečatljivih obrva, kao oslikanih u luk vrhom najfinijeg kista; majušnih i crvenih ustašca, s nešto debljim, putenim usnama, koje su pucale od krvi, kao da sadrže svu onu krv koja je nedostajala licu; zubiju, sitnih, poput komadića zgrušanog kristala; kestenjaste i ne suviše bujne kose, sjajne poput svilenih niti i skupljene u ljupku nakupinu na vrhu glave. No, najkarakterističnije na tom neobičnom stvorenju bilo je to što je cijela djelovala besprijekorno čisto i uredno jer se ne bi zaprljala ni kada bi se upuštala u najgrublje kućanske poslove. Njezine ruke, savršenog oblika, ah, kakve ruke, imale su tajanstvenu moć, kao i njezino tijelo i odjeća, da se nižim slojevima fizičkog svijeta moglo poručiti: „La vostra miseria non mi tange.“^[2] Cijelim svojim bićem odavala je dojam iskonske unutarnje čistoće, neokrznute bilo kakvim prljavštinama ili nečistoćama. U dronjcima, s peruškom u ruci, i prašina i smeće su je poštovali; a kad bi se dotjerala i obukla svoju ljubičastu haljinu s bijelim ružama, s visokom punđom probijenom ukosnicama sa zlatnim vrhovima, izgledala je kao vjerna slika japanske dame iz visokog društva. No, to nije sve, činilo se da je cijela od papira, od onog toplog i živog pokretljivog papira na kojem nadahnuti orijentalni umjetnici prikazuju božansko i ljudsko, komično s dozom ozbiljnosti, i ozbiljno što izaziva smijeh. Njezino matirano bijelo lice bilo je od čistog papira, njezina haljina od papira, njezine profinjene, zaobljene, ni s čim usporedive ruke, od papira.

Još je trebalo objasniti srodstvo Tristane, kako su zvali tu lijepu djevojku, s velikim don Lopeom, vođom i gospodarom onog kokošinjca, jer ih ne bi bilo pravedno nazivati obitelji. U susjedstvu, i među malobrojnim ljudima koji su tamo navraćali u posjet ili iz znatiželje, bilo je svakojakih teorija. S vremena na vrijeme prevladavala su ova ili ona mišljenja o toj važnoj stvari; u razmaku od dva ili tri mjeseca vjerovalo se kao u evanđelje da je gospođica nećakinja velikog gospodina. Uskoro se brzo proširilo uvjerenje da je se smatra njegovom kćeri, a bilo je i naćuljenih ušiju u susjedstvu koje su je čule kako govori „tata“, kao lutke koje govore. Zapuhnuo je novi vjetar mišljenja, i pojavila se kao zakonska i autentična gospođa Garrido. Nakon nekog vremena, nije ostalo ni traga tim ispraznim nagađanjima, i Tristana, po mišljenju priprostog susjedstva, nije bila ni kći, ni nećakinja, ni supruga, ni išta velikom don Lopeu; nije bila ništa i bila je sve, jer mu je pripadala kao kutija za cigarete, komad namještaja ili komad odjeće, a da mu to nitko nije mogao osporiti; a ona se činila tako ravnodušnom spram toga da bude kutija za cigarete, i zauvijek kutija za cigarete...!

Prevela Dora Jelačić Bužimski

^[1]  Lope de Sosa je lik iz pjesme La cena jocosa (Šaljiva večera) Baltasara de Alcázara (1530–1606). (op. prev.)

^[2]   „Da me vaša nevolja ne dotiče.“ Citat iz Božanstvene komedije (Pakao, II, 92) Dantea Alighierija. (op. prev.)