Balada o pomorcu od mašte i pustolovine

Zlatni brod, posljednji roman Veljka Barbierija, još je jedna potvrda da je maritimna tematika važna značajka autorova raznorodnog i razvedenog opusa, sastavljenog od novela, romana, poezije, pjesama u prozi, bajki, mitova, legendi i eseja, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih djela, pa i monografija i grafičkih mapa ostvarenih u suradnji s brojnim likovnim umjetnicima. Nekim će čitateljima vjerojatno odmah upasti u oči i podulji podnaslov romana – Pustolovine noštroma Ivana koji je „četrdesetipet“ puta oplovio svijet i doživio „stodvadesetičetiri“ pustolovine – literarni retro detalj koji, u skladu s arhivskom crno-bijelom fotografijom makarske rive na naslovnici knjige, upućuje publiku na zaključak da se ovdje pripovijeda o zbivanjima u nekom drugom i sasvim drukčijem vremenu od sadašnjeg.

A tko je noštromo Ivan iz podnaslova? Naravno, to je glavni junak romana, Makaranin o kojem najprije doznajemo ponešto kroz priču o njegovu pomorskom naukovanju na susjednom otoku Hvaru, nakon kojeg se zaposlio kao pomoćnik noštroma i otisnuo na plovidbe. Napominje se da je kao dar od oca Andrije za uspjeh u školovanju dobio leut, koji će se poslije u dva navrata – simbolički na početku Ivanova radnog vijeka i na dan njegova pokopa – čudesno, iluzionistički preobraziti (nakratko) u zlatni brod. Najavljuju se Ivanove uspomene i njegovi nevjerojatni doživljaji, postavljaju se naznake obiteljskog rodoslovlja, spominju se četiri naraštaja, a posebno se prate neki vrlo prisni pojedinačni odnosi. Središnji je lik, odnosno protagonist romana „noštromo od Makarske“ Ivan, a važne su njegove relacije sa suprugom Nadom („u srcu jedina“) i s mlađahnim unukom Ivanom („moj galebić“, „moj unučić“), kojemu su roditelji Luce Dubrovkinja i Marko dali ime upravo po djedu pomorcu; dakako da i unučić uzvraća odanost i veliku ljubav prema djedu („nono“) i baki („nona“).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2026.

Ovdje osobito valja istaknuti zanimljivost odnosa djed – unuk, i to zbog dvaju razloga. Prvo je aspekt pripovjedača romana, za koji bi se moglo reći da je udvojen, Ivan & Ivan: „Pa sve važno iz mog zapamćenog libra uspomena, koji teče s mojih usana, zapisuj, molim te, ti (…). Zapisuj slovima ono šta ti govorim, samo to i ništa više. Ne tribaš ništa dodavat!“ (nono Ivan); „Bio je to, kad sam sredio sve svoje uspomene i zapise o mojemu nonu, ipak samo početak ovih pomorskih pustolovnih priča, koje sam počeo bilježiti. Tko zna bih li to učinio da me nije sam izravno zamolio.“ (unuk Ivan). Moglo bi se ipak reći da je, makar u formalnom smislu, pripovjedač romana unuk Ivan, koji se javlja u prvom licu jednine i čiji su opisi i komentari pisani štokavskim standardom i suvremenim vokabularom. Za razliku od djeda Ivana, koji se koristi starijim srednjodalmatinskim (možda još uže, makarskim) urbanim vernakularom, dakako i regionalizmima, a k tome mu je tekst označen i navodnicima.

Djed Ivan neobičan je, iznimno složen karakter, čovjek koji je za četrdesetak godina plovidbe na različitim brodovima i s različitim posadama prešao mnoga mora i sve oceane, upoznao mnoge ljude i vidio egzotične krajeve, ali nikad se nije uspio oduprijeti „zovu daljina“. Jednom ga je supruga iznenadila pitanjem od čega on to zapravo bježi. Nije znao odgovor, ali je rekao da možda bježi od samoga sebe. Kad mu je unuk prigovorio da noni nije dao pravi odgovor, djed je ponovio da ni sad ne može odgovoriti, da ga to muči i proganja, a onda „nemoćan bižim od sebe samoga!“ Ali čini se da je u njegovu karakteru bilo čak i nešto jače od potrebe za bijegom. Taj opsjenar, sanjar i lutalica koji ponekad nije uspijevao javu razlikovati od sna, bio je iznad svega čovjek s neukrotivom potrebom za pričanjem priča, štorija o doživljenim i nedoživljenim avanturama. Ponekad bi se u društvu poznanika i prijatelja opustio uz čašicu previše te bi pomiješao stvarno i nestvarno, vremena ili ljude, pa su ga smatrali čudakom ili mu se smijali iza leđa.

Ta djedova nezaustavljiva potreba za pričanjem štorija na neobičan je način otkrila unuku djedovu načitanost: u slobodno vrijeme na dugim putovanjima pročitao je „stotine libara, posebno o ljudima i pomorcima od mašte i pustolovine“, među kojima je bio i Melvilleov Moby Dick. Da je nono pročitao Daudetovu trilogiju, unuk je otkrio kad mu je on ispričao da se u Marseilleu susreo s gospodinom Tartarinom Taraskoncem, koji mu je lijepo otkrio kako je u Alžiru ubio strašnog lava. Ispričao je nono svome unuku još jednu štoriju koju je umislio da je doživio – o tome kako se na Hvaru sastao s Don Quijoteom od Manche i Cervantesom pa se uz njih borio sa strašnim Morskim kraljem, a to je bilo davno, kad je završio školu u Starome Gradu i malo prije vjenčanja s Nadom… Na svoj način u štorijama su se našli i odjeci Odiseje, u priči o lovu na indijskog tigra ljudoždera možda ima neko zrnce iz Kiplingove Knjige o džungli, a u nerealiziranoj ljubavnoj priči mladog pomorca Ivana i Meksikanke Palome čini se da ima nešto od simbolike habanere La Paloma španjolskoga skladatelja Sebastiána de Iradiera.

U ovom kratkom zaključku mlađeg Ivana s kraja knjige zrcali se njezina ludost/mudrost: „Tada sam i ja shvatio da didov Zlatni leut i sve njegove dogodovštine, ispričane i neispričane, stvarne i nestvarne, nisu bile tek puste opsjene, štorije i snovi staroga noštroma. Već druga, na svoj način istinita i privlačnija stvarnost, u koju nitko ne smije sumnjati. U njoj sam odlučio živjeti i ja.“

Naoko jednostavna knjiga. A uopće nije.