Aleksandar Solženjicin i moć nemoćne literature

Veliki ruski pisac i slavni disident iz epohe sovjetskog komunizma Aleksandar Solženjicin rodio se završne godine Prvog svjetskog rata, točno kada se razbuktao i četverogodišnji konflikt na ruševinama Ruskog Carstva, poznat kao unutarnji sraz između „bijelih“ i „crvenih“ (1918–1922). Umro je točno devedeset godina kasnije, 2008. kada je Putinova Rusija provela vojnu intervenciju u Gruziji, čime se najizravnije umiješala u sukob službenog Tbilisija sa separatističkim pokrajinama Južnom Osetijom i Abhazijom na strani potonjih. Gruzijska epizoda postala je tek jedna od uvertira zajedno s čečenskim ratovima za dugotrajan, sada već dvanaestogodišnji sukob kojeg Rusija još uvijek vodi u Ukrajini. Širok je luk vremena Solženjicinova života unutar kojeg su se odigravali najznačajniji događaji za sovjetsku i rusku povijest najnovijeg razdoblja.

Aleksandar Solženjicin 1974. / Izvor Wikipedija

Izd. Verbum, Split, 2024.
Preveo Gabrijel Jurić

Izd. Znanje, Zagreb, 1982.

Sve je započelo trijumfom Lenjinovih „crvenih“ boljševika u građanskom ratu, zatim dolaskom Staljina i staljinizma, represivnog sistema vladanja masovnih progona i uhićenja od kojeg je stradao i sam budući pisac dotad odan najvišim idealima lenjinizma i staljinizma. Dok se Lenjin ponajviše obračunavao s izvanjskim neprijateljima revolucije, Staljin je čistio Partiju iznutra. Dalje je nadošla pobjeda u Drugom svjetskom ratu i dolazak Crvene armije u srednju Europu i Berlin u čemu je Solženjicin također kao vojnik sudjelovao, do Brežnjeva i doktrine o „ograničenom suverenitetu“ istočno-blokovskih država i Gorbačovljeve perestrojke, sloma komunizma u istočnoj Europi, nestanka samog Sovjetskog Saveza i konačno, nastanka današnje Ruske Federacije. Napretek se toga zbilo u vidu raznih revolucija, vođa i lidera, promjena sistema, velikih pokreta i ratova koji su prodefilirali u ipak kratkom povijesnom periodu Solženjicinova života i života njegove Rusije i bivšeg sovjetskog prostora.

Biografski lom jedne epohe

Potomak je po muškoj i ženskoj lozi ruskih i ukrajinskih kozaka. Oni su se doselili s područja oko ruske rijeke Don i iz ukrajinskog Zaporožja, i u doba carizma u tijeku 18. i 19. stoljeća kolonizirali Kuban, jednu od regija današnje južne Rusije u kojoj se rodio Solženjicin. Sam je pisao da je odgojen u doticaju s ukrajinskim jezikom preko majke. I ruska i ukrajinska strana Solženjicinove obitelji u dramatičnim lomovima ruske povijesti, kakvima su se iskazali propast carizma i dolazak na vlast boljševika, stajale su dominantno s čitavim krajem južne Rusije na strani procarističkih, odnosno antiboljševičkih snaga okupljenih oko Bijele armije u ruskom građanskom ratu. Tada se južna Rusija svrstala uz bok s neruskim etničkim prostorima i populacijama Ukrajine, baltičkih zemalja i Finske na stranu „bijelih“, protiv europskog dijela današnje Rusije, gdje je skoncentrirana bila ruska etnička matica, a u kojem se nalazila jezgra „crvenih“ boljševika.

Unatoč obiteljskim opredjeljenjima i raspoloženjima užeg zavičaja, mladi je Solženjicin ušavši u sovjetski obrazovni sustav postao lojalan komunističkoj ideologiji kroz srednju školu i studij fizike i matematike u Rostovu na Donu u godinama prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Usporedo s tim upisuje također dopisno u Moskvi studij književnosti i filozofije dokazujući time ogromnu radnu energiju i široku lepezu interesa, od prirodnih do humanističkih znanja. Sudjelovanje u redovima Staljinove Crvene armije, i to u činu kapetana u Drugomu svjetskom ratu prirodan je slijed pred­ratnih svrstavanja mladoga Solženjicina. Uhićenje radi kritike Staljina iznesene u pismu odaslanome prijatelju 1945. godine prijelomni je trenutak čitave Solženjicinove biografije.

Nakon osam godina logora i zatvora većinom u dalekom Sibiru koristi osudu staljinizma nakon famoznog Hruščovljeva referata na 20. kongresu sovjetske partije 1956. godine kako bi iznio svoje iskustvo staljinističkih gulaga putem literature. Roman iz 1962. Jedan dan Ivana Denisoviča donijet će mu književnu slavu u doba Hruščovljeve destaljinizacije i izbacit će ga u prvi plan intelektualne i kulturne scene Sovjetskog Saveza. Solženjicin je svojim djelom moralno delegitimirao komunističku ideologiju prikazujući je putem logorskih stradanja i patnji kao antihumanističku in ultima linea. U svojoj književnoj logorologiji od Ivana Denisoviča do Arhipelaga Gulag iznio je tezu da su logori činili esenciju sovjetskog režima, a ne periferni incident. Pokrenuo je lavinu, ohrabrio je druge logoraše da napišu vlastita osobna svjedočanstva. Sovjetski Savez nikada više nije bio isti nakon ovog Solženjicinova romana, a disidentska gibanja su otada procvala u Sovjetskom Savezu i čitavom Istočnom bloku.

Književnost kao svjedočanstvo: logori, istina i razaranje ideologije

S obzirom na referentnu točku ruske književnosti 19. stoljeća koja je postavila uzore za kasnija razdoblja, po literarnoj formi blizak Tolstoju, a idejno ponajviše Dostojevskom, po beskompromisnoj obrani ruske nacionalne ideologije i ruskog pravoslavlja. Ako je Dostojevski proročki nagovijestio uspostavu Sovjetskog Saveza predvidjevši u svom pesimizmu da crni scenarij čeka rusku budućnost kroz ličnosti Ivana Karamazova i Petra Verhovenskog, onda je Sol­ženjicin svojim pisanjem o gulazima dao značajan doprinos demontaži tog istog Sovjetskog Saveza.

Je li Solženjicin tragična figura najnovije ruske povijesti koja je snivala antikomunističku i antisovjetsku Rusiju, iz katarze pročišćenu potpuno novu Rusiju, Rusiju obnovljenu na krilima nacionalnog i vjerskog preporoda, ali koja se nikada u punini nije ostvarila? Za njega je propast komunističke ideologije i sovjetskog sustava značila pobjedu ruske nacionalne ideje, prije svega i svih drugih sloboda i prava, pobjedu ruske memorije i tradicije, potvrdu kontinuiteta ruskog naroda nad lomovima i avetima revolucionarnog naslijeđa, afirmaciju ruske pravoslavne religioznosti nad ateističkom negacijom Boga.

Solženjicin je nakon svojeg obraćenja vjerovao da je kršćanstvo jedina duhovna sila sposobna obnoviti Rusiju, i to je stavljao u kontrast s ocjenom da je „ateizam sama srž sovjetskog sistema“. Ovakve njegove izjave naišle su na neodobravanje unutar disidentske scene od strane liberalnih i lijevo orijentiranih disidenata njegove generacije. On se za razliku od njih nije zaokupljao reformiranjem komunizma i sovjetskog poretka, nije nudio poboljšanja i korekcije kako bi se oni sačuvali, nego je izričito pozivao na svrgavanje tih, kako je sebi prispodobio, manifestacija Zla u (ruskoj) povijesti.  

Doživio je slom komunizma i sovjetskog sustava, ali ne i drastičan otklon ruskog društva od ateizma prema kršćanstvu niti konačan raskid Rusije sa sovjetskim naslijeđem koji je toliko priželjkivao. Pregršt je pitanja koje ostaju visjeti u zraku iza Solženjicinova lika i djela. Je li uopće bio moguć ikakav utjecaj Solženjicina koji je vjerovao u apsolutnu istinu (kršćanstva) u posvemašnjem relativističkom raspoloženju postkomunizma? Je li njegova podrška Putinovoj sovjetonostalgičarskoj Rusiji sa snažnim sovjetskim patosom koja se itekako razlikovala od ove imaginacije Solženjicinove Rusije iz emigrantskih i disidentskih dana zapravo nemoć starog pisca da ponudi alternativna rješenja pred tranzicijskim izazovima ruskog naroda i društva, njegov konformizam pred realizmom ruske aktualnosti snažno prožete ostavštinom sedam desetljeća sovjetskog razdoblja? Je li sovjetski determinizam nad obnovljenom Rusijom i činjenica da je stara Rusija 1917. pretvorena u prah i pepeo učinila Solženjicina tek zanesenim idealistom čiji politički program iz 1990. godine o stvaranju posvema dekomunizirane i desovjetizirane Rusije nije bio ništa drugo nego još jedna utopija?

Ili je pristajanje uz Putinov režim izraz njegove naglašene nacionalne ideologije i izoštrena nacionalnog osjećanja koji su i u putinizmu bili spremni vidjeti sredstvo za rusku nacionalnu obnovu o kojoj je toliko pisao i čeznuo? Bi li podržao rusku agresiju na Ukrajinu za koju je pisao da je središnje pitanje ruske povijesti, jer je dobro naslućivao da bi upravo Ukrajina od svih drugih sovjetskih republika nakon pada komunizma i Sovjetskog Saveza mogla biti neuralgična točka za rusku nacionalnu stvar te je dijelio unionističko gledište o nerazdvojnoj povijesnoj, vjerskoj i etničkoj povezanosti Rusije i Ukrajine zbog čega one moraju dijeliti i zajedničku budućnost, a bio je isuviše osjetljiv na kasnije približavanje Ukrajine Zapadu?

Solženjicinova politička i duhovna ostavština

Je li se i sam našao u procijepu oko toga treba li postsovjetska Rusija postati nacionalna ili imperijalna država? Solženjicin kao da nije mogao nadići tegobne dvojbe koje do današnjeg dana muče ruske elite. S jedne strane gajio je uvjerenje da je ruski narod postao žrtvom imperijalističkih ambicija u carizmu kao i u doba sovjetizma i da konačno Rusi na „kraju povijesti“ moraju stvoriti svoju nacionalnu državu, ali s druge strane nije mogao prihvatiti granice novih država 1991. One po njemu nisu nacionalne, nego administrativne naravi, pa je smatrao da se ruske granice imaju korigirati u južnoj i istočnoj Ukrajini i u sjevernom Kazahstanu gdje su živjele brojne ruske zajednice i proruski raspoloženo stanovništvo. Doduše, granice se ne bi trebalo korigirati silom, protivio se upotrebi bilo kakva nasilja u danima raspada sovjetskog imperija, već je u mirnodopskom duhu ondašnje baršunaste revolucije tražio da se sporne teritorijalne peripetije riješe putem održavanja referenduma oko toga želi li stanovništvo u tim područjima živjeti u Rusiji ili u novim državama. 

Bilo kako bilo, njegovo će ime biti upisano zlatnim slovima kada se jednog dana bude pisala povijest borbe protiv sovjetskog i svjetskog komunizma 20. stoljeća. Prema brojnim ocjenama, objavom Jednog dana Ivana Denisoviča 1962. godine započet je jedan od prvih koraka u procesu raspada Sovjetskog Saveza i rušenja Berlinskog zida koji se odigrao nepunih tridesetak godina kasnije. Po njegovu tektonskom poremećaju dalo bi se ovaj roman usporediti s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. Naizgled benigna kratka priča o zatvorskom životu i jedna deklaracija o jeziku uspjeli su opasno uzdrmati i zaljuljati sovjetsku i jugoslavensku komunističku diktaturu. Pitanja o jeziku i literaturi postala su tako propusna točka i moćno oružje protiv hermetički zatvorenih ideoloških sistema podignutih pod okriljem komunističkih režima u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu.