45 godina hrvatske političke emigracije

Sažeti 45 godina hrvatske političke emigracije u 45 minuta bio je zahtjevan zadatak za Ivana Tepeša koji je 28. travnja u sklopu redovite tribine Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo Matice hrvatske održao predavanje o djelovanju te važne skupine hrvatskih iseljenika. Iako se podrobno bavi djelovanjem Hrvatske seljačke stranke u iseljeništvu, što je tema s kojom je doktorirao, Tepeš, nekadašnji zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, a sada djelatnik Instituta za istraživanje migracija, nastoji integrirati sve aspekte političke emigracije te pokazati njihovu ulogu u ostvarenju konačnog cilja svih državotvornih Hrvata – ostvarenju samostalne Republike Hrvatske.

Ivan Tepeš na predavanju je nastojao integrirati sve aspekte političke emigracije / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Početak hrvatske političke emigracije obilježio je i kasnije odredio boravak velikog broja njezinih pripadnika u poslijeratnim izbjegličkim logorima na teritoriju Austrije, Njemačke i Italije od 1945. do 1947. godine. Jedan od važnijih, u pogledu društvenog organiziranja, bio je logor Fermo u istoimenom talijanskom gradiću kroz koji je u nešto više od dvije godine prošlo između dvije i tri tisuće Hrvata. Njegova je posebnost bila u tome što je bio organiziran kao prava zajednica (Talijani su ga zvali picolo stato) sa svim sadržajima potrebnima za njezin razvitak: vrtićem, školom, crkvom, sportskim klubom, kazališnom i pjevačkom skupinom, akademskim klubom, tiskarom. Treba istaknuti kako ni danas, gotovo 80 godina nakon zatvaranja toga logora, ondje nema nijednog spomen-obilježja na te dane hrvatskih logoraša.

Zatvaranjem izbjegličkih logora, većina političkih emigranata u potrazi za sigurnošću i slobodom odlazi u prekooceanske zemlje. Tadašnji argentinski predsjednik Juan Peron otvorio je vrata svoje zemlje političkim izbjeglicama iz cijele Europe, a australski ministar vanjskih poslova obilazio je logore u Europi u potrazi za radnom snagom. U SAD-u i Kanadi u tom razdoblju zbog ranije postavljenih kvota nije bilo mnogo hrvatskih političkih emigranata, ali oni koji su se tamo zatekli osnovali su možda i najvažnija intelektualna udruženja poslijeratne emigracije: Hrvatsku akademiju Amerike i Ujedinjene Hrvate Amerike i Kanade.

Hrvatska seljačka stranka, koja je dobila legitimnu podršku hrvatskog naroda na izborima 1938. godine, imala je svoje emigrantske organizacije još od 1920-ih, a dolaskom Vladka Mačeka dobila je još snažniju potku za djelovanje. Kompromitirani ustaški pokret u prvim poslijeratnim godinama nije imao veliku važnost u emigraciji, dok je HSS bio član Međunarodne seljačke unije čiji je Maček bio doživotni potpredsjednik. Na prvom europskom kongresu u Haagu 1948. godine gdje su, prema Tepešu, postavljeni temelji buduće Europske unije, sudjelovao je i Maček kao hrvatski politički predstavnik, što daje novu perspektivu današnjem shvaćanju hrvatskog puta prema europskoj zajednici.

Razni pokušaji ujedinjenja hrvatske političke emigracije realizirali su se konačno u osnivanju Hrvatskog narodnog vijeća 1974. u Torontu. Naime, hrvatska politička emigracija nije bila jednoobrazna, napominje Tepeš, nego je riječ o politički, svjetonazorski i generacijski heterogenoj skupini koja je snagu djelovanja često gubila u međusobnim raspravama i podjelama. Jednom kad se iseljena Hrvatska povezala s intelektualcima u tadašnjoj socijalističkoj republici Hrvatskoj, u čemu je važnu ulogu imao Franjo Tuđman, počeo se stvarati put prema konačnom cilju ostvarenome 1991. godine – samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj.