Vječni izazov Mozarta

Premijernu suradnju s nekadašnjim ciklusom Subotom u Lisinskom, a današnjim ciklusom Lisinski subotom, još je davne 1984. ostvario ansambl Muzičke akademije u Zagrebu, i to koncertnom izvedbom Straussova Kavalira s ružom. Otada su prošle duge četrdeset i dvije godine tijekom kojih su najzapamćenije ostale velebne priredbe devedesetih: prva hrvatska izvedba Mahlerove Osme simfonije, kao i moćna predodžba znamenita Ratnog rekvijema Benjamina Brittena. Sjajnim dostignućima svojih prethodnika bili su nadahnuti i sljedeći naraštaji studenata koji su se na početku novog milenija ujedinili s polaznicima Akademije dramskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta u nezaboravnim uprizorenjima Mozartove Čarobne frule i Bizetove Carmen. U tadašnjim priredbama veliku je odgovornost preuzeo i Mladen Tarbuk, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i teoretičar, koji se ipak najobuhvatnije predstavio na nedavnom koncertu Mozartov izazov vremenu.

Na ovom dugo pripremanom i očekivanom nastupu uz Tarbuka su nastupili zagrebačka sopranistica Mihaela Kristina Mlinarić, makedonska koloraturna sopranistica Anastasija Mileusnić, riječka altistica Laura Marincel Haller, iranski tenor Reza Fekri, osječki bas Jakov Kalajdžić te članovi Simfonijskog orkestra i Zbora Muzičke akademije u Zagrebu.

Članovi Simfonijskog orkestra i Zbora zagrebačke Muzičke akademije s maestrom Mladenom Tarbukom / Snimio Tomislav Jagar

Izbor jedine skladbe za izvođenje nije mogao biti bolji od Mozartova Rekvijema u d-molu, KV 626, sa znatno rekonstruiranim (nedovršenim) dijelovima u koje je Mladen Tarbuk, poput svojih prethodnika Josepha Eyblera, Franza Xavera Süssmayra, Sigismunda Rittera von Neukomma i Ignaza von Seyfrieda, upisao vlastite ideje i misaone cjeline, ukorak s aktualnim, turbulentnim vremenom. U tom složenom postupku koristio se isključivo izvornim manuskriptom, pohranjenim u otvorenom internetskom repozitoriju Nacionalne biblioteke Republike Austrije i pogodnim za detaljnu preinaku, napose od desetog takta Lacrimose, ili točke u kojoj je Eybler odustao od daljnje, prezahtjevne orkestracije sve oskudnijih Mozartovih skica.

Jasno je, dakle, bilo to da se u prvih nekoliko stavaka nije moglo čuti ništa drugo osim znalačkih tonskih opisa duboko ukorijenjene ljepote uobičajena Mozartova Rekvijema, tog zbiljskog vrhunca zapadnoeuropske glazbene baštine koji od bečke praizvedbe do danas odolijeva, blago rečeno, heterogenoj prirodi svoga nastanka. Snažnim dojmom tu se nametnuo izvanredno uglazbljen zbor, nevelik, s izuzetno čistim, točnim i tempiranim glasovima, idealnim za spajanje unutarnjih vokalnih dionica i glasova solista. I navedeni solisti bili su odlični, naročito alt i tenor, kasnije i koloraturni sopran, no njih i najcjelovitije kvalitetan zbor, u uvjerljivosti, lakoći i slobodi izraza, nisu mogli dostići primjerno usvirani članovi orkestra.

Barem ne u uvodnome dijelu, jer su već u sljedećem, rekonstruiranom nastavku kompozicije – u kojem je Tarbuk uz dodane zvončiće, klarinet i koloraturni sopran (is)poštovao jezgrovitu Mozartovu orkestraciju i standard vokalnih solista, a tehnički gledano i način sviranja – mladi glazbenici pronašli impresivan zajednički jezik kojim su vješto ocrtali velik vremenski raskorak između Tarbuka i Mozartovih suvremenika, s blagim referencijama na izvorne zapise i zamjetnima na bezbrojne moderne žanrove, stilove i postupke.

Kombinacije i varijacije množile su se sve više, pa je na tom tragu Sanctus bio posve Tarbukov, s modusnim prizvucima, dugim ležećim instrumentalnim tonovima, sinkopiranim ritmovima i zborskim povezanostima u koralnom stilu, Benedictus izrazito kompaktan i kontrastan, sa srednjovjekovnim šarmom solo vokala i džezerskom parafrazom u kontrabasu, dok se u stavku Agnus Dei skladatelj referirao na monumentalnu Beethovenovu Missu solemnis, naoko dramatičniju od desetak drugih Mozartovih misa. U tim se trenucima ozbiljno predočena drama netom svela na pianissimo i poniznu molitvu u kojoj je stih „daruj im spokoj“ Tarbuk zamijenio stihom „daruj nam mir“, primjerenijim današnjem posvemašnjem apokaliptičnom ozračju.

Kraj se jedva mogao naslutiti, jer je Tarbukovo Vječno svjetlo (Lux aeterna), skladano samo za klarinet, koloraturni sopran, zvončiće i gudače, bilo instrumentacijski i stilski udaljenije od svih prethodnih stavaka. Nadu u svijetlu budućnost ondje je osobito pojačao koloraturni sopran, prodoran i poistovjećen s eteričnom melodijom i bojama koje su simbolizirale uspon duše, konačni spokoj i kulminaciju svakog rekvijema. U tom trenutku Tarbukov je entuzijazam ostao nepregledan, a ujedno i zaključen. Njegova vizija nadišla je trenutačnu, svesrdnu zahvalnost svih prijatelja umjetnosti, studenata na pozornici kao i kolega s Muzičke akademije s kojima se za svega nekoliko trenutaka, pri izlasku iz dvorane, rado susreo.