Tri života u ritmu, duhu i bojama daleke Indije

Indiju stranci ili zavole na prvi pogled ili joj se nikad više ne vrate, ako su se uopće i odvažili istražiti jednu od najfascinantnijih zemalja na svijetu i jednu od najstarijih kontinuiranih kultura naše civilizacije. U tom golemom ljudskom bazenu s toliko priča i sudbina djeluju i tri hrvatske umjetnice. Za svoj drugi dom izabrale su užurbani New Delhi, s više od 34,5 milijuna stanovnika drugi najnapučeniji glavni grad na svijetu.

Neindijsko porijeklo, a indijska duša

Najduži indijski staž ima Nikolina Nikoleski. Profesionalna je plesačica, koreografkinja i profesorica indijskog klasičnog plesa, ali i suvremenog plesa i joge.

Ines Smiljanić plesačica je Kathaka (na slikama 1 i 2),

Nikolina Nikoleski profesionalna je plesačica, koreografkinja i profesorica indijskog klasičnog plesa, suvremenog plesa i joge (na slikama 3 i 4),

a Silvija Radjen Kumar uz operno pjevanje svira violinu i klavir (na slici 5)

„U Indiju sam došla 2004, na stipendiju indijske vlade, puna samopouzdanja, nakon što sam završila Akademiju suvremenog plesa u Essenu, kod svjetski poznate koreografkinje Pine Bausch. Stigla sam u najmanju državu Keralu, koja se nalazi na jugu Potkontinenta, u vrijeme kada je svijet interneta još bio u povojima. Snažna, upečatljiva i duboko proživljena iskustva iz Indije dijelila sam s prijateljima i dragim osobama na staromodan način, prepričavanjem robinzonskih pustolovina na kavi tijekom božićnih blagdana u Zagrebu, kada tradicionalno posjećujem obitelj u Hrvatskoj. Danas mogu reći da mi je Indija u potpunosti izmijenila pogled na život“, na početku razgovora poručila je Nikolina Nikoleski, koja je kao djevojčica željela postati gimnastičarka.

Odrastanje u vrijeme Domovinskog rata, kaže rođena Zagrepčanka, imalo je svojih neugodnih posljedica. Tim više je tadašnji susret s Bharatanatyamom, klasičnim kostimiranim plesom na južnoindijsku karnatsku glazbu, bio svojevrsna prekretnica.

„Moj prvi susret s Bharatanatyamom dogodio se u tadašnjoj zagrebačkoj Školi za ritmiku i ples. Kao mladu djevojku zaintrigirao me je izuzetno zanimljiv predmet Povijest plesa, koji nas je učio da je pokret od početaka ljudske civilizacije u svakoj kulturi snažno sredstvo komunikacije. Tada sam se susrela s hramskim plesom Indije, koji je na mene ostavio dubok dojam. To je dodatno naglasilo i gostovanje u zagrebačkom HNK legendarne plesačice Sonal Mansigh, koju sam imala čast upoznati na druženju prije njezina nastupa. Pojašnjavala nam je detalje i značenje Bharatanatyama i već tada donijela sam odluku da ću se jednom u životu dublje posvetiti učenju tog plesa. Nisam mogla ni slutiti da će me ta želja nekoliko godina kasnije odvesti put Indije, te da ću baš kao u nekom snu ili nestvarnom filmu nastupati uz slavnu Sonal Mansigh i biti na sceni ravnopravna s njom. I to tijekom nastupa u drevnom južnoindijskom hramu o kojemu sam čitala u knjigama“, objašnjavala mi je Nikolina Nikoleski, o kojoj su kritičari ne jednom napisali da je „umjetnica neindijskog porijekla potpuno indijske duše“.

Pripovjedačica Kathaka

Ines Smiljanić za stalno se preselila u Indiju 2012. godine. Udana je za Indijca, s kojim se upoznala 2015. Tvrdi da u početku nije planirala ostanak u New Delhiju, čemu su osim privatnih razloga pridonijele i mogućnosti koje Indija pruža umjetnicima.

Povijesni mauzolej mogulskog cara Humayuna iz 16. stoljeća / Snimio Zoshua Colah Izvor Unsplash

„Prvi put sam došla u Indiju 2007. zbog studija klasičnog indijskog plesa Kathaka, koji sam počela učiti dvije godine prije u Hrvatskoj. Na to sam se odlučila nakon što sam pogledala nastup hrvatske plesačice Ane Jug u Zagrebu. Imala sam želju doći u Indiju na usavršavanje Kathaka. Učila sam ga naposljetku u više navrata na ovdašnjim privatnim akademijama. Tijekom tih pet godina višekratnih dolazaka u Indiju, nekad i na pola godine, privikavala sam se na zemlju i ljude. Godine 2012. primili su me na prestižnu akademiju, Nacionalni institut za Kathak, a nakon što sam se prijavila za vrlo traženu stipendiju za proučavanje Kathaka. Iako dolazim iz male zemlje, zbog činjenice da sam Kathak promovirala u Hrvatskoj, na kraju sam uspjela dobiti stipendiju koju dodjeljuje Indijsko vijeće za kulturne odnose i upisala taj studij. Ondje rijetko primaju strance, na mojoj godini bilo ih je svega troje“, pojasnila je Ines Smiljanić, koja je u konačnici u New Delhiju zasnovala obitelj i rodila kćer, a danas djeluje kao slobodna umjetnica, te nastupa na raznim glazbenim i plesnim festivalima.

Njezin interes za Kathak rodio se nakon susreta s jogom i hinduizmom. Zajedno sa starijom sestrom, koju su također zanimale indijska filozofija i joga, još kao djevojčica prakticirala je inače transcendentalnu meditaciju…

New Delhi, s više od 34,5 mil. stanovnika, drugi je najnapučeniji glavni grad na svijetu / Snimio Mohit Hambiria / izvor Pexels

„Kathak u prijevodu znači ‘priča’. Uz tehnički aspekt plesa postoji i narativni dio. Plesači mimikom lica i gestama ruku pripovijedaju priču iz Mahabharate ili Ramajane, ili iz nekih spisa, a u današnje vrijeme to može biti i neka aktualna tema, poput položaja žena u suvremenom indijskom društvu, ekoloških izazova i slično. Kathak je specifičan po tome što spaja dvije vjere, hinduizam i islam. Povijesno gledano, nakon što je izašao iz hinduističkih hramova, pripovjedači Kathaka, svojevrsne putujuće skupine, prenosili su priče obrazujući ljude. Nakon dolaska islama na ove prostore Kathak je dobio apstraktnu formu u kojoj nije bilo dozvoljeno prikazivati bogove ili posvećivati ples indijskim božanstvima nego su se pripovjedači fokusirali isključivo na tehnički aspekt plesa. Tada su nastali i tradicionalni Kathak plesovi poput Tarane, koji zrcale utjecaj islama. Te putujuće skupine pripovjedača postoje i danas.

Kathak je možda i najprirodniji glede položaja tijela ako ga usporedimo s drugim klasičnim indijskim plesovima poput Bharatanatyama ili Odissija, gdje je taj položaj dosta neprirodan i ostavlja posljedice na samo tijelo. Početni položaj u Kathaku je stojeća pozicija, nema čučnjeva i sličnoga“, ispričala mi je Ines Smiljanić, kojoj je u postavljanju tijela, ali i u kontroli motorike kod Kathaka puno pomoglo iskustvo koje ima iz klasičnog baleta i suvremenog plesa, ali i pilatesa, budući da taj klasični indijski ples iziskuje velik fizički napor.

Stvarateljica još nepostojećega

Silvija Radjen Kumar ima prebivalište u Indiji od 2024. Svoj prvi indijski dokument registrirala je na New Delhi, sljedeći na Gou. Magistrirala je na Glazbenoj akademiji u Ljubljani, u klasi kanadske sopranistice Therese Plut. Dobitnica nekoliko međunarodnih nagrada, koja je nastupala diljem Europe i Indije, posljednjih pet godina solistica je Slovenskog baroknog orkestra. Uz operno pjevanje, svira violinu i klavir. Rođena Zagrepčanka u Sloveniji je upoznala i svog današnjeg supruga Indijca.

„U Indiju sam došla zbog supruga, ali sam ubrzo shvatila da će moj profesionalni put ovdje morati biti drugačiji od onoga u Europi. Kao operna pjevačica s europskim obrazovanjem, našla sam se u situaciji u kojoj zapadna klasična glazba još uvijek nema stabilno okruženje, što je istovremeno izazov i rijetka prilika. Umjesto da ulazim u već postojeći sustav, počela sam ga graditi usporedno uz vlastiti rad. Organiziram koncerte, razvijam obrazovne programe i radim na dugoročnim projektima poput festivala i Operne akademije. Taj je proces sporiji i neizvjesniji nego u Europi, ali nosi jednu drugu vrijednost. Imate osjećaj da sudjelujete u stvaranju nečega što još ne postoji. Indija ima duboko ukorijenjenu vlastitu klasičnu tradiciju, što se osjeti u senzibilitetu publike. Interes za operu postoji, često vrlo iskren, ali bez sustavne edukacije publike cijela priča teško prerasta u stabilnu scenu. Upravo tu vidim prostor za razvoj“, objasnila mi je Silvija Radjen Kumar.

Od 2025. na Glazbenoj akademiji Vivek djeluje kao savjetnica za kurikulum. Naglašava kako izazov nije samo u organizaciji nastave vezane uz zapadnu klasičnu glazbu nego i u razini obrazovanja samih pedagoga. Preuzimanje zapadnog modela na papiru, kaže, nije rješenje ako nema širenja indijskih vidika i promjene mentaliteta.

Vrata Indije, memorijalni
spomenik koji služi i kao
kulisa užurbanog gradskog života / Snimio Shubam Sharan / izvor Unsplash

„Suradnju razvijam i s institucijama poput Glazbene zaklade Neemrana i Delhi School of Music, uz privatne satove sa studentima i vlastite projekte. Ipak, moji glazbeni mentori i dalje su primarno vezani uz Europu jer u operi kontinuitet rada s istim pedagozima ima veliku važnost. Taj odnos i standard rada pokušavam prenijeti i na svoj rad u Indiji. Uglavnom živim između New Delhija i Goe. Za pristojan život potrebno je kombinirati više aktivnosti i imati poduzetnički pristup“, ocrtala je osobnu indijsku perspektivu Silvija Radjen Kumar.

Plesačica mora zračiti poput slikarskog platna

Nikolina Nikoleski nastupa na najprestižnijim indijskim festivalima klasičnog plesa, a vodi i vlastitu plesnu školu. Sa žarom u očima govori o introspektivnosti Bharatanatyama, jednog od sedam klasičnih indijskih plesova. Znalci će reći da lice plesačice tijekom njegova izvođenja mora slati poruku, zračiti poput slikarskog platna…

„Bharatanatyam plijeni pažnju plesača, ali i publike svojim bogatim plesnim izričajem, u kojem cijelo tijelo, ali i najmanji pokret prenose priču, izravno komunicirajući s gledateljima. Izražajni pokreti očiju, ruku, glave, ritmični rad nogu, te šareni kostim izrađen od tradicionalnog južnoindijskog sarija i bogatog nakita koji krasi tijelo plesača doista ostavljaju dubok dojam na promatrača. O univerzalnim ljudskim emocijama, težnjama, izazovima i idealima Bharatanatyam komunicira u pripovjednoj formi. Uvijek zrači nadom, vrlo estetski. Ritmičan je i intenzivan. Uglavnom, publiku nikad ne ostavlja ravnodušnom.

Moram naglasiti da mi je Bharatanatyam otvorio vrata kreativnog svijeta u Indiji, moji nastupi uključuju suradnje s najvećim indijskim umjetnicima. U svijetu mode to su Amit Aggarwal, Gaurav Gupta, Rajesh Pratap Singh ili Gauri i Nainika. Tu su i brojne glazbene veličine i zvijezde Bollywooda, ali i velike industrije i bitne institucije“, naglasila je Nikolina Nikoleski.

„Moje najveće profesionalno postignuće u Indiji možda je činjenica da sam imala priliku učiti Kathak od najpoznatijeg indijskog plesača, pokojnog Birjua Maharaja. A sve se na početku odvilo skoro slučajno. Prvi put u Indiju sam, naime, stigla gotovo na neviđeno. U prvih nekoliko dana boravka u New Delhiju, ali i u pronalasku učitelja, pomogli su mi jedan indijski diplomat i njegova obitelj. Tada nije bilo toliko informacija, a učitelji plesa nisu se reklamirali na internetskim stranicama ili društvenim mrežama. Posjetili smo Maharaja u njegovu domu, što mi možda nikad ne bi pošlo za rukom da sam boravila u Indiji otprije i organizirano. Prihvatio me i zato jer mu je bilo simpatično da netko iz Hrvatske ima interes za hinduizam i vedsku filozofiju. Tako su me Birju Maharaj i njegova djeca, koja su sva odreda Kathak plesači i žive taj ples 24 sata dnevno, počeli podučavati. Jedan od sinova kasnije je postao i moj učitelj na akademiji.

Minaret Kutab, izgrađen kao simbol pobjede islama nad tadašnjim hinduskim kraljevstvima / Snimio Dragan Nikolić

Moram reći da većina Indijaca svoje tradicionalne plesove ne doživljava samo kao plesove već u njima pronalazi i duhovnost. U suvremenom europskom poimanju nema takvog pristupa. Kod tradicionalnog indijskog plesa vrlo je bitno da učenik slijedi principe svog učitelja. Rijetko se događa da dođe do odskakanja od forme koja se prenosi godinama, na to se baš i ne gleda blagonaklono. U Europi je upravo suprotno. Možda je i mene osobno trenutak u kojemu je suvremeni ples u Europi postao previše apstraktan, pa se nisam više nalazila u tome, i usmjerio prema Kathaku. Oduvijek sam težila ljepoti pokreta i gracioznosti, to me privlačilo plesu. Klasični balet slijedi te principe. Kada pohađate studij Kathaka, nije dovoljno samo naučiti plesne korake, nego morate znati i klasičnu indijsku glazbu. Imali smo stoga u kurikulumu satove sjevernoindijskog pjevanja. Svirala sam i tablu, koju sam kasnije izabrala za poslijediplomski studij. Bila je tu i joga, te mnogo drugih teorijskih predmeta“, nabrojala je Ines Smiljanić, koja je u New Delhiju uz intenzivno cjelodnevno studiranje od ponedjeljka do subote uspjela naučila svirati i flautu, uz klavir koji je svirala otprije.

Silvija Radjen Kumar reći će da je New Delhi intenzivan, brz i zahtjevan. S druge strane, kaže, postoji realna šansa za relativno brzu realizaciju dobrih ideja.

„New Delhi se razvija iznimnom brzinom. I to na više razina istovremeno – infrastrukturno i kulturno, ali i kada govorimo o svakodnevici običnih ljudi. Sve je više prostora za umjetnost, međunarodnih suradnji i inicijativa, što grad čini sve otvorenijim i dinamičnijim. Promjene su vidljive i u vrlo praktičnim stvarima. Primjerice, proizvodi koje sam prije nekoliko godina morala donositi iz Europe danas su ovdje lako dostupni. Gotovo sve vam može doći na kućni prag za desetak minuta. Ta razina usluge i brzine života stvara osjećaj iznimne učinkovitosti i komfora. S druge strane kvaliteta svakodnevnog života može biti zahtjevna. Ne rješavaju se temeljni izazovi poput zagađenja zraka i prenapučenosti. Talog smoga u zraku ozbiljan je problem i nešto što dugoročno utječe na svačije zdravlje. Ipak, on je uglavnom sezonski i najizraženiji tijekom zime, kada mnogi, ako imaju tu mogućnost, privremeno odlaze iz grada ili u druge krajeve svijeta“, dotaknula se kroničnog problema jednoga od svjetskih megalopolisa s najzagađenijim zrakom.

Puls New Delhija

Domaći u šali znaju reći kako New Delhi nije za početnike. Golem je i njegov je puls teško pratiti. Doista je točna ocjena kako je to grad koji vas nauči strpljenju i dobrom planiranju.

„New Delhi svakodnevno nudi obilje kulturnih, sportskih, modnih i društvenih događaja, pa morate pažljivo isplanirati svoj kalendar društvenih obaveza. Kod Indijaca radni dan počinje kasno, isto se odnosi i na večere. Nitko se stoga neće ljutiti ako na večeru na koju ste pozvani u 20 sati stignete tek oko 22:30. Ovo je i grad u kojemu se u jednom danu održi od 80 do 120 tisuća vjenčanja u sezoni vjenčanja. I to vam dovoljno govori kolika je razina društvenih angažmana, a uz to onda neizbježno ide i iznimno gust promet. U tako napučenu gradu promet je poput videoigre. Upravo će promet biti prvi test vašeg strpljenja i tolerancije, prilika da prihvatite kako postoji i drugačiji pristup baš svemu u životu. Ovdje su uobičajena stvar kilometarske kolone u 7–10 traka, u kojima su raspršena vozila u rasponu od najluksuznijih koja vrijede kao i nekoliko kuća do trošnih bicikala ili motora. Ponegdje i neizbježne krave, ali često i deve“, dočarala je i ovom usporedbom grad snažnih kontrasta Nikolina Nikoleski.

Bara Gumbad, srednjovjekovni spomenik smješten u vrtovima Lodi / Snimio Dewang Gupta / izvor Unsplash

O položaju žena u Indiji uvijek je nezahvalno govoriti jer sve ovisi o tome živi li ona u gradu ili na selu, koliko je obrazovana i kojoj kasti pripada. Realnost ima dvije krajnosti, žene mogu biti ili ugnjetavane ili živjeti kraljevski.

„Položaj žena u Indiji možda nije idealan. Ali globalizacija je donijela poboljšanja. U tradicionalnom indijskom društvu žena i dalje ima svoju ulogu. Nakon vjenčanja žene većinom ne rade. To je bio slučaj i s nekim umjetnicama s kojima sam studirala, prestale su se baviti plesom nakon vjenčanja. Generacijama djevojaka koje odrastaju na društvenim mrežama ipak je lakše emancipirati se i izboriti za nastavak profesionalnog puta i nakon te životne prekretnice. Sve zapravo ovisi o obitelji i okruženju, ali i o kastinskom sustavu. Ponekad će čak i u bogatijoj obitelji, u višoj kasti, biti neprihvatljivo da udana žena pleše, iako su plesači jako cijenjeni u društvu“, Ines Smiljanić napravila je korelaciju između mnogo krupnijih izazova indijskih žena i svoje profesije.

„U velikim gradovima žene su sve prisutnije u poslovnom i javnom životu, ali tradicionalne strukture i dalje imaju snažan utjecaj. Postoje specifičnosti poput ženskih vagona u javnom prijevozu, što pokazuje i potrebu za sigurnošću žena. Kroz iskustva svojih studenata vidim koliko je obitelj i dalje snažna i može utjecati na životne izbore mladih, osobito kod ženskog dijela populacije. Kada su u pitanju odijevanje i kriteriji ljepote, oni su drugačiji nego u Europi. Često se naglašavaju svjetlija put, duga kosa i skromnost, iako se i to postupno mijenja pod utjecajem globalnih trendova, osobito kod mlađih generacija“, dodala je Silvija Radjen Kumar.

Indija velikim koracima grabi naprijed, ali neka društvena nasljeđa i dalje opstaju. Slučaj je to i s dogovorenim brakovima, simbolom ekonomski nesigurnih vremena, dok su i službeno postojale kaste. U ruralnoj Indiji to je i dalje pravilo. Roditelji svojoj djeci pronalaze supružnike, djevojčicama praktički odmah nakon rođenja. U velikim gradovima poput New Delhija, pak, velik broj mladih danas traži bračnog druga preko specijaliziranih internetskih stranica, radi selekciju prema željenim parametrima…

„Dogovoreni brakovi postoje i u našoj bližoj obitelji. Teško je govoriti općenito, ali većina Indijaca to prihvaća. Nekada to bude i sretno rješenje. Ideja dogovorenih brakova jest povezati dvoje ljudi sličnog društvenog statusa, iste vjere i kaste, te financijski kompatibilnih. Obitelj neće dati svoju kćer muškarcu koji nema određenu financijsku stabilnost. Udaja za nekoga tko radi u državnoj instituciji doživljava se poput zgoditka na lotu jer takav posao jamči dugoročnu financijsku stabilnost koja se proteže i nakon umirovljenja. Pri dogovaranju brakova gleda se i da žena bude manje obrazovana od budućeg muža. I na taj način pokušavaju se unaprijed spriječiti problemi u budućem odnosu. I sami mladi nerijetko idu linijom manjeg otpora. Znaju da mogu računati na dogovoreni brak ako u emocionalnim odnosima ne uspije prije toga ništa drugo“, ogolila je stvari Ines Smiljanić, koja je u brak ušla iz ljubavi, a muževa obitelj prihvatila ju je možda i zato, kaže, jer je studirajući Kathak u potpunosti prigrlila indijsku kulturu, pa i tradicionalni način
odijevanja.

Indijci vole hrvatske nogometaše i Igru prijestolja

Najmnogoljudnija zemlja na svijetu demografski je mlada, točno trećina stanovništva mlađa je od dvadeset godina. Najveći dio njih živi u napučenim i užurbanim slamovima. To je siromaštvo i vizualna suprotnost drevnim luksuznim palačama i hramovima ili ultramodernim urbanističkim rješenjima i tehnološkim parkovima koji u New Delhiju niču gotovo svakodnevno.  

„Hrvati robuju velikom broju stereotipa o Indiji i Indijcima. U većini medijskih prikaza u nas dosad se najčešće u prvi plan guralo siromaštvo, a ne razvoj Indije. Naravno, ima i jednoga i drugoga. Ni Indijci ne znaju mnogo o Hrvatskoj. Osim onih koje zanima sport, pa su uvijek znali za nogomet ili za Prosinečkog i Šukera. Možda je ta generacija Vatrenih ostavila i veći utjecaj na Indijce od današnje. Naravno, svi znaju za Luku Modrića. U kontaktu s bogatijim Indijcima dosta njih pričalo mi je o svojim putovanjima u Hrvatsku kao ekskluzivnu destinaciju. Sigurno je i serija Igra prijestolja, koja se snimala u Dubrovniku, povećala interes indijskih turista za Hrvatsku“, zaključila je Ines Smiljanić, dodavši da Indijci Hrvatsku još uvijek ponekad pobrkaju s Rusijom, Italijom ili bivšom Jugoslavijom.

Sve tri umjetnice iz Hrvatske koje žive u New Delhiju očarane su indijskom kulturom i poviješću, ali i njezinom mističnošću. Grade svoje karijere i privatne živote na Potkontinentu. U zemlji koju često mogu podnijeti samo oni otvorena uma i srca. Zemlji koja mnogo ulaže u kulturu i zabavu…

„Indijci žive kao da je cijeli život jedan veliki festival, tj. praznik i sve se slavi uz velike obroke. Ljudi jako mnogo polažu na svoj izgled, nakit i odjeću koja je potpuno različita od zapadnjačke. Obiluje bojama, posebnim indijskim dizajnom i materijalima uz koje se obavezno nosi jako ukrašen indijski nakit. Svaki dan nosi prigodu za neku proslavu. Stoga je i glazba neprestano prisutna u životima ljudi, jednako kao i ples. Indijci se izražavaju jako emotivno, pa to možda u zapadnjačkim kulturama može izgledati sladunjavo. Ali ako ste ikad pogledali ijedan bolivudski film, shvatit ćete da Indijci žive za svoju mnogobrojnu obitelj. Tijekom studija proputovala sam Indiju uzduž i poprijeko. Nastupala sam na najprestižnijim festivalima, na lokacijama koje plijene svojom ljepotom, posebnom energijom i publikom. Sama veličina zemlje, divlja priroda, kultura, klima, začini i neopisiva životna energija drže me ovdje već 22 godine. To je puno više godina nego što sam ih provela u rodnoj Hrvatskoj“, s osmijehom na licu završila je ovu podulju crticu iz New Delhija Nikolina Nikoleski.