Trauma na pokretnoj traci

Australska dramatičarka i pravnica Suzie Miller u mnogočemu je paradigmatski model za uspjeh u izrazito komercijalnom kazalištu. Odrastala je u katoličkoj, radničkoj obitelji između melburnskog hipi kvarta St. Kilda i industrijskog gradića Nhulunbuyja na sjeveru, gdje bavljenje umjetnošću osobi s njezinim podrijetlom u tim i takvim okolnostima jednostavno nije bila opcija. Nakon prekida studija imunologije na prestižnom Sveučilištu Monash, studira pravo u Torontu te osvještava vlastitu profesionalnu poziciju odvjetništva kao mogućnosti činjenja istinske, vidljive promjene. Paralelno, praizvedena joj je prva drama od njih četrdesetak, Cross Sections (2004), u kojoj problematizira položaj mladih beskućnika u sidnejskoj četvrti crvenih svjetiljki. Na krilima uspjeha, traži svoje sigurnije mjesto u kazalištu, no nailazi na zid.

Nataša Janjić Medančić igra protagonisticu, odvjetnicu Tessu Ensler// Snimio Luka Dubroja

Ne tako davne 2008. australsko je kazalište bilo isključivo muški svijet te je prevladavao stav da žene nisu sposobne pisati drame. Stoga, svega godinu dana kasnije, Suzie Miller riskira i odbija uglednu poziciju na Magistratskom sudu u Sydneyju te provodi čitavu godinu u londonskom Nationalu na rezidencijalnom programu za dramske pisce. Njezine se drame izvode u Velikoj Britaniji, SAD-u i Australiji. Nastaju u procijepu naoko trivijalne napetosti između prava i pravde, u čemu nije iznimka ni svjetski hit, monodrama s tezom Prima facie. Seksualnom zlostavljanju i njegovu prenošenju u sudnicu autorica daje dovoljno pitak, klišeizirani jezik, potvrđujući nam ono što možda odavno znamo – fragmentarno, nekoherentno sjećanje žrtve u sudskom registru postaje neplauzibilno. Tek jedan iskaz protiv drugog. Prave zadovoljštine nema.

Dileme koje donosi Prima facie u režiji Anje Maksić Japundžić tiču se seksualnog pristanka, seksualnog zlostavljanja i presumpcije nevinosti unutar pravnog sustava. One se fino prelijevaju na leđa protagonistice Tesse Ensler koju igra Nataša Janjić Medančić. U prvoj dramskoj sekvenci mlada, ambiciozna odvjetnica stoji pred nama u odviše stiliziranom odijelu. Vjeruje u pravila igre i u to da je svaka parnica rovovska bitka. Pokazuje nam to penjanjem na stol, stiskanjem pesnice, zvukom „bang!bang!bang!“. U drugoj, možda najtoplijoj sekvenci, otkriva svoje skromno podrijetlo, nesigurnost svaki put kada vlakom odlazi kući, ali i bliskost s majkom. Treća je dramska sekvenca prilično nezgrapno izvedena, tekstualno i izvedbeno, a pripada perspektivi žrtve. Promjene su kozmetičke, kao da je posrijedi televizijski makeover, a ne narušena slika samoga sebe, gubitak tla pod nogama s onim standardnim što i kako dalje nakon traume.

U sivoj zoni jukstapozicije jezika i dramskih postupaka, bolnih tema i njihova prijenosa u dramske finese, važne su se teme našle na pokretnoj traci. Neumoljivo brzo idu prema svome kraju bez stvarne razrade, ali i istinske empatije za lice pred nama. Vidljivo je to i u furioznome tempu Nataše Janjić Medančić, koja predanim radom i iznimnom scenskom prisutnošću ne može nadomjestiti pukotine samog dramskog teksta, koji rijetko nudi više od pukih deklamacija. Tu su i režijske nesigurnosti oko tretiranja prostora te shodno tome paradoksalno opterećenje glumice gomilanjem rekvizite.

Mnogi anglofoni dramski tekstovi na domaćim pozornicama, pa i Prima facie, nose breme konteksta, ali i ograničenosti produkcije, te nedostatka sustavnijeg rada na prijevodu kako bi se eventualne jezične slijepe pjege približile i ublažile. S druge strane, od malenih, putujućih družina poput ove, teško je očekivati naboj i kolektivnu katarzu Procesa Pelicot redatelja Mila Raua i dramaturginje Servane Dècle s gerilskog ne:Bitefa ili proznu sirovost, bol traume o kojoj smo čitali u Djevojačkim uspomenama Annie Ernaux i Tužnom tigru Neige Sinno.

A opet, možemo i trebamo zahtijevati više, pogotovo kada provokativan naslov zaziva pretpostavku odgovornosti, pritom nam zauzvrat nudeći vrlo malo. Da, dogodilo se nešto strašno djevojci koja je uspjela, koja je vjerovala, koja je došla niotkuda. Da, krivac je njezin kolega, zlatni dečko Julian, koji nikad neće snositi posljedice. Da, presumpcija nevinosti nerijetko ide na ruku optuženiku kad nema ni materijalnih dokaza ni svjedoka. I da, preskupa je cijena koju Tessa plaća za svoju vjeru u manjkav sistem. No, koliko god bio smislen i opravdan dramski postupak davanja glasa žrtvi, toliko je on u spoju komercijalnog kazališta i naše svakodnevice ipak pomalo prazan, površan i
naivan.