Tehnološki izazov robotaksija

Nedavno je objavljeno da je hrvatska tvrtka Verne u Zagrebu, prva u Europi, pokrenula komercijalnu uslugu robotaksija. Tvrtka je u strateškom partnerstvu s američkim Uberom i kineskom kompanijom Pony.AI. Tijekom početne faze uvođenja usluge u autu se nalaze sigurnosni operateri, a ovaj nivo autonomne vožnje obično se označava četvrtim stupnjem, dok je peti stupanj potpuno autonomna vožnja u svim uvjetima i svugdje koju još niti jedna tvrtka nije dostigla. Na četvrtom stupnju vozilo je potpuno autonomno u određenim područjima ili uvjetima (vremenskim). Nije potreban ljudski vozač, a automobil može podnijeti sve aspekte vožnje, uključujući hitne situacije unutar svog operativnog područja. Potpuno autonomne vožnje četvrtog stupnja za tvrtku Verne očekuju se čim to omoguće regulatorna odobrenja i ispunjavanje svih sigurnosnih standarda.

Robotaksi već vozi zagrebačkim ulicama / Foto Vern

Zanimljiva je analiza tvrtki koje ulažu u autonomna vozila za javni prijevoz koju je napravio njemački stručnjak za mobilnost i autonomnu vožnju Augustin Friedel. U analizi se navodi da autonomna mobilnost ulazi u fazu u kojoj „pobjednik dobiva sve“ i da će 2026–2027. biti faza „potpunog uništenja, spajanja i preuzimanja“. Najjači će kupiti tehnologiju, alate i timove, a ne vizije. U ovoj fazi nije presudan kapital, nego operacije voznog parka. Možete prikupiti velika sredstva, a dalje godinama ostati nisko na operativnoj dimenziji. Postizanje četvrte razine autonomne vožnje zapravo nije softverski problem. To je zadatak koji ovisi od grada do grada. Neki od dobrih znakova za tvrtku su ako ima odobrenja za razne sigurnosne slučajeve i efikasno rješavanje nesreća jer većina strategija autonomne vožnje pada na tim koracima. Najveća strateška pogreška kod većine tvrtki je da pokušavaju imati autonomiju vožnje bez snažne strategije za oblikovanje propisa.

Kako stoji Rimčeva tvrtka Verne po tom pitanju, još trebamo vidjeti jer su tek počeli voziti, ali dobro je da su dobili odobrenje za početak testiranja. U navedenoj analizi napravljen je i dvodimenzionalni graf koji prikazuje sve tvrtke koje razvijaju autonomnu vožnju uzevši u obzir opseg flotnih operacija (koliko vozila imaju na cesti) na osi y i financijsku snagu na osi x. U gornjem desnom kutu (tvrtke s najvećom financijskom snagom i brojem testnih vozila) nalaze se globalni lideri kao Waymo, Apollo Go i WeRide, a lijevo pri dnu nalaze se tvrtke s ograničenim resursima i malim brojem automobila na cesti.

Rimčev Verne nalazi se pri samom dnu grafa i to prilično lijevo jer mu je financijska moć znatno manja u odnosu na kineske i američke rivale i ima mali obujam testiranja i komercijalnih vožnji. Ipak, sama činjenica da se jedan hrvatski projekt našao u ovom društvu od 36 perspektivnih svjetskih tvrtki koje uključuju takvu kompleksnu tehnologiju dosta govori. Uspjeh je još veći kad pogledamo otkud dolaze sve te tvrtke. Uglavnom su to američki, kanadski i kineski igrači, a jedini europski predstavnici su naš Verne i britanska Oxbotica (na grafu prikazana kao Oxa).

Znanstvena istraživanja o robotaksijima fokusirana su na analize povjerenja korisnika, sigurnosti, čimbenika usvajanja navike korištenja i operacijske isplativosti. Nedavna istraživanja objavljena  u časopisu Nature naglašavaju važnost iskustva (bar tri vožnje s robotaksijem) u poboljšavanju korisničke spremnosti za prihvat tehnologije. Glavni su razlozi za prihvaćanje te nove tehnologije sljedeći: sigurnost, korisnost, uživanje u vožnji i komfor.

Očekuje se da bi robotaksiji mogli drastično smanjiti troškove rada i poboljšati protočnost cesta, s operativnim troškovima potencijalno nižima od tradicionalnih taksija. Povjerenje u samu uslugu formira se kombinacijom osjećaja sigurnosti i pouzdanosti usluge. Neka istraživanja primjećuju da mlađi korisnici (mlađi od 32 godine) češće smatraju robotaksije visokotehnološkom i privlačnom opcijom.

Glavni problemi robotaksija vrte se oko snalaženja u složenim urbanim okruženjima, sigurnosti u rubnim slučajevima i izgradnje javnog povjerenja. Iako su autonomna vozila dizajnirana za poboljšanje sigurnosti, trenutno se suočavaju sa značajnim tehnološkim, etičkim i regulatornim preprekama. Tehnički problemi uključuju: nepredvidljiva ponašanja pješaka, teže snalaženje u zonama s radovima ili u ekstremnim vremenskim uvjetima. Jaka kiša, magla, odsjaj i prašina mogu smanjiti učinkovitost senzora (Lidar, radar, kamere), što dovodi do pogrešnog interpretiranja okoline. Autonomna vozila ponekad pogrešno klasificiraju objekte, primjerice, zamijene osobu za znak ili ne mogu jednako učinkovito prepoznati ljude druge boje kože ili djecu. Također, takva vozila mogu se neočekivano zaustaviti jer pogrešno protumače sjene ili ispušne plinove kao čvrste prepreke, što povećava rizik od sudara odostraga. Sljedeći je problem teško razlikovanje signala ruku običnih ljudi od ruku policajaca. Isto tako utvrđivanje tko je odgovoran za nesreće – proizvođač, softverska tvrtka ili udaljeni operater – složen je pravni
izazov.

Nadalje, internetom povezana vozila ranjiva su na hakiranje, što bi moglo uzrokovati nesreće ili dati neovlaštenim osobama pristup osjetljivim podacima putnika. Osim toga umjetna inteligencija mora biti programirana za rješavanje neizbježnih nesreća što pokreće etičke dileme o davanju prioriteta sigurnosti putnika u odnosu na sigurnost pješaka. Sve u svemu, pred nama je zanimljiv razvoj jednog tehnološkog izazova koji bi mogao značajno promijeniti način na koji transportiramo ljude i robu. Nadamo se da će u tome i dalje sudjelovati hrvatske tvrtke.