SUVREMENA PRIJEVODNA PROZA: ARIAN LEKA, U TRAGANJU ZA IZGUBLJENOM KOŠULJICOM

Kada na molbu francuskog izdavača Arian Leka počne pisati autobiografiju, naslovit će je U traganju za izgubljenom košuljicom. Naslov i djelo jasno se nadovezuju na Proustov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom, ali to čine s postmodernističkom distancom. Leka počinje svoju potragu „na zahtjev“, dakle poticaj dolazi „izvana“; nema za njega nikakvog kolačića madeleine koji bi mogao oživjeti prošlost. Dok Proust svoju potragu završava obratom – on izgubljeno vrijeme pronalazi u književnosti – Leka već na početku zna da svoju „izgubljenu košuljicu“ neće pronaći. A neće je pronaći ne samo zato što ona pripada prošlosti, nego i zato što zna da piše postmodernistički tekst. No, to ne znači da je potraga uzaludna.

Izd. Neolit, Koprivnica, 2025.
Preveo Mendu Imeri

Iako se ovo djelo albanskog spisatelja i albanologa Ariana Leke definira kao autobiografija, ne radi se o koherentnom tekstu koji bi pripovijedao o autorovu životu, nego o nizu zasebnih poglavlja koja pripadaju različitim žanrovima i diskursima. Neka od njih mogu se izravno shvatiti kao autobiografsko pismo, što se ponajprije odnosi na prvu cjelinu knjige, naslovljenu Moram se izmisliti. Dok je Proustu ključni problem bio dohvaćanje i oživljavanje prošlih vremena, Leka – kao pripovjedač i glavni lik – zna da „dohvaćanja“ prošlosti, kako osobne tako i kolektivne, nije moguće. Ipak, o prošlosti se može pisati, ali to onda nužno uključuje element fikcionalizacije. I na to se odnosi ono „izmišljanje sebe“. Pisac nema namjeru „izmišljati“ u lošem smislu te riječi, što bi onda značilo potpunu fikcionalizaciju prošlosti, nego samo želi naglasiti kako je pisati autobiografiju znatno složenije nego što se čini. Budući da dobro poznaje teorijsku problematiku postmodernizma i autobiografije, Leka se priklanja, da tako kažemo, razigranom pripovjednom postmodernizmu, pa piše djelo koje „jezične igre“ oblikuju i onda kada govori o krajnje ozbiljnim temama.

A pisanje o vlastitoj prošlosti, što francuski izdavač želi od njega, i treba biti ozbiljno. Lekina se fragmentarna, neobična i iznimno zanimljiva autobiografija najprije usredotočuje na ključne elemente njegova života, a to će reći, na djetinjstvo. Treći dio ove knjige nosi podnaslov U traganju za izgubljenom košuljicom, a u nizu relativno kratkih poglavlja progovara o ranim formativnim danima pisca. Košuljica o kojoj je riječ zapravo je posteljica s kojom je pisac rođen. Kako su mu tu prvotnu košuljicu skinuli čim je zakoračio u svijet, njegov se život nastavlja kao niz odvajanja. U izvrsnoj epizodi o golemu ormaru koji se nalazio u kući djeda i bake opisuju se neizmjerne mogućnosti dječje mašte. Dječak Arian u tom dijelu pokućstva pronalazi svoj vlastiti svijet: tamo se zavlači, igra se, organizira kazalište, mašta. A onda su mu jednog dana rekli da se više ne zavlači u ormar. Preostalo je još jedno mjesto: vrt bakine i djedove kuće. Taj vrt postaje nešto poput osobnog rajskog vrta dječaka koji još ne zna čitati. Dakako, boravak u svakom rajskom vrtu završava izgonom, pa tako Ariana šalju u grad, gdje mu žive otac i majka. I to je kraj pravog djetinjstva, ali i ključni trenutak u nizu odvajanja: košuljica–ormar–vrt. Sada preostaje, reklo bi se, samo bespuće svijeta.

Kako se ovo Lekino djelo vrlo uspješno i intrigantno poigrava elementima autobiografije, ono s jedne strane navodnu cjelovitost ljudskog života lomi u niz „malih priča“, a s druge strane dio tih priča prepleće s elementima eseja. Iako se na prvu može činiti neobičnim napraviti esej konstitutivnim elementom priče o nečijem životu, ovdje je to više nego opravdano. Svako se autobiografsko djelo mora pitati o identitetu osobe o kojoj piše. U traganju za izgubljenom košuljicom formalno sklapa lejeunovski autobiografski ugovor s čitateljem – autor, pripovjedač i lik zovu se Arian Leka – ali ga isto tako krši jer propituje identitet samog Leke. A taj je identitet duboko povezan s društvom i državom u kojoj je autor odrastao i u kojoj i danas živi – Albanijom.

Identitet pojedinca uvijek se prelama kroz kolektiv u kojem živi, a kada se radi o društvu koje za sebe tvrdi da je „jedino pravo“ i postavlja more kao granicu prema Drugima, sve postaje još složenije. Lekin je identitet nužno povezan s Albanijom, pa se danas ona shvaća kao ona Druga. No, što danas znači biti Albanac? To je jedno od ključnih pitanja djela na koje se ne daje konačni odgovor, ali ga se postavlja s različitih stajališta. Život i formiranje identiteta u vrijeme Envera ­Hoxhe dojmljivo su opisani u tekstu Maska i antena: dok na televiziji cvate „socijalistički rajski vrt“, dovoljno je otvoriti hladnjak – koji je gotovo prazan – i utvrditi da u raju ipak „nešto ne štima“. No kada je Albanija izašla iz tog „raja“, niz problema je ostao. Velik dio tih problema tiče se svih nas jer, na ovaj ili onaj način, tragamo za vlastitim izgubljenim košuljicama. Samo što će tu potragu rijetko tko učiniti tako inventivnom i intelektualno poticajnom kao Arian
Leka.