Staloženi mirisi, prisutno zlato i pojavljujući tamjan

Nesvodivost na jednu razinu odlika je dobre književnosti, a Mirisi, zlato i tamjan, antologijsko i kanonsko djelo Slobodana Novaka roman je koji takvo shvaćanje potpuno osnažuje. U ispovijesti ratnog invalida, bivšeg partizana i habitualnog intelektualca, znanog čitateljima samo po nadimku Mali, susreću se bivši i „budući“ svjetovi, pri čemu svaki od njih odiše svojom truleži. Madona Markantunova, nepokretna i rubno nelucidna (ali na trenutke zastrašujuće obrnuto) starica, o kojoj Mali i njegova supruga Draga brinu, uglavnom iz zahvalnosti što je Malome novcem sa svojih feudalnih posjeda (bila je, prije nacionalizacija i konfiskacija, vlasnica „pola otoka“) omogućila školovanje, predstavlja onaj naoko „bivši“, svijet. Mali, s druge strane, trebao bi biti junak onog „budućeg“, komunističkog, no zapravo je invalid kao i nepokretna „padrona“.

Osim te političke i socijalne „truleži“ koja omogućuje čitanje romana iz perspektive kritike društva u kojem je prvi put (1968) objavljen, čamotinja i osjećaj gnjile rezignacije izviru i iz inzularnosti, osamljenog, zimskog otoka (radnja se zbiva u osamnaest dana, od kraja došašća do Sveta tri kralja, istovremeno je to i razmak između dva Madonina redovita „pražnjenja“) gdje Mali i Madona ostaju sami u truloj (i doslovno) kući, jer je Draga otišla na kopno, u glavni grad, u posjet djeci. Mali bilježi svoja zapažanja, društvene subverzije, koja će romanu donijeti mnogo optužbi i problema, ali i s njima povezanog osjećaja egzistencijalnog besmisla, raspadanja, simbolike naslaga nekog davnog mediteranizma i kršćanske transcendencije od kojih se zapravo ne želi pobjeći.

Osobito su uspjele izvedbe Nele Kocsis i Anje Šovagović Despot / Snimila Nina Đurđević

Mirisi, zlato i tamjan ekranizirani su (film redatelja Ante Babaje iz 1971) i postavljeni na scenu (posebno je u sjećanju publike ostala predstava u režiji Božidara Violića iz 1974, koja je u Teatru &TD igrala dvadesetak godina), stoga je Zrinko Ogresta u zagrebačkoj Gavelli imao zadatak koji je nužno protkan očekivanjima. Osim toga, predstava je posebnu važnost dobila i obljetničkim povodom, jer je ulogom Madone Markantunove Anja Šovagović Despot proslavila 40 godina rada u ansamblu Gavelle.

Nova, za ovu prigodu napravljena dramatizacija Tomislava Zajeca uredna je i dramski čista, postavljena u odnosu između Maloga i Madone, kojoj se Mali u svojim solilokvijima (izgovaranima u kazetofon – naime, priprema knjigu pa kao građu za nju bilježi svoja zapažanja) implicitno obraća. Time je stvorena koncepcijska shema u kojoj su replike, iako formalno monolozi, zapravo podtekstno dijaloški. Madona je, dakako, stalno u krevetu, nepokretna, pridiže se tek toliko kako bi obavila svoju nužnu radnju defekacije (mirisi), povremeno neobično lucidna i cinično „ubojita“ u iskazima, povremeno potpuno u deluziji. Ti se prizori izmjenjuju s onima u kojima Madonin krevet odlazi iza otvora scene te je vidljiv tek trećinom, kao dokaz odvojene prisutnosti. Scena (scenograf Stefano Katunar) je složena, višerazinska te vjerno, mimetički, doziva raspadanje kuće u kojoj se na tavanu nalazi Madonina zlatnina i srebrnina (zlato), predmet interesa pragmatičnog Doktora, koji je time i lik-kontrast Malom zarobljenom u refleksijama. U dvorištu je pak bunar, a u prizemlju prostor kuhinje i obitavalište Madone i Malog. Značenjski su utilitarni kostimi Tee Bašić Erceg, a nejasne su ostale videoprojekcije Radislava Jovanova Gonze, snimci dječaka (vjerojatno Malog), dok je glazba Mojmira Novakovića uglavnom neprimjetna, osim u prizoru svećenikova ulaska kroz publiku predvođena kadioničarem (tamjan).

Mali u izvedbi Filipa Križana povučen je, bojažljiv, gotovo pasivan lik čija je rezignacija ipak prenaglašena u odnosu na iskaze, što je stvorilo poprilično nepamtljiv karakter. Madona Markantunova, s druge strane, u interpretaciji Anje Šovagović Despot maksimalno je prezentna u okolnostima vlastite višestruke sputanosti, što je glumica dojmljivo interpretirala dostupnim joj sredstvima izraza, osobito glasom i mimikom lica. Vrlo je zapaženu ulogu, karikaturalnu, no pogođenu, napravila Nela Kocsis kao Erminija, priprosta otočanka specifičnog, počesto nerazumljivog, no baš zato zanimljivoga govora. Pametne su minijature Borisa Svrtana kao oportunističkog Doktora, antipoda Malome te Siniše Ružića kao Tunine, bivšeg Madonina kolona kao predstavnika „prošlog svijeta“. Svoje su uloge funkcionalno ostvarili Ivana Roščić kao Draga, Lana Meniga kao redovnička pripravnica Lucija te Ivica Pucar kao Poštar i Ivan Grčić kao Svećenik.

Suzdržana i korektna, ova je predstava prenijela duh i atmosferu svoga predloška, no nije pronašla kod koji bi joj omogućio šire interpretativno izdvajanje i tako je učinio pregnantnijim, samosvojnijim radom. Stoga je prvenstveno treba gledati i pamtiti kroz izvedbe dviju glumica, Nele Kocsis i Anje Šovagović Despot.