Spektar vještina, znanja i nadahnuća

„Hrvatsko je kazalište jako dobro i može mirno spavati jer zaista ima svoje mjesto na svjetskoj mapi kazališta i zato iz Splita odlazim ponosna što sam dio hrvatskog kazališta“, neplanirano je na svečanom zatvaranju 36. Marulićevih dana, nakon obrazloženja i uručenja nagrada, izgovorila glumica Zrinka Cvitešić, u svoje i u ime stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, sastavljenog od dramaturginje Lade Kaštelan, redateljice Aide Bukvić, producentice Romane Brajše i glumca Luke Čerjana. Pozitivan dojam rezultat je devet dana programa s čak trinaest predstava, od čega tri inozemne, u izboru teatrologinje Martine Petranović.

Logika izbora također mora biti dio razmatranja svakog pa i ovog festivalskog izdanja. Poetički, treba pronaći pravilan omjer između novog (ili novijeg) i starog (ili starijeg), a onda i to filtrirati kroz kvalitetu provedbe i izvedbe. Treba misliti i regionalno, jer u Hrvatskoj je kazališta sasvim pristojan broj, a nijedno u programu ne propušta uvrstiti i „domaći tekst“ ili „tekst domaćeg autora“, što god to u pojedinim slučajevima značilo. Zatim kvalitativno, jer neke produkcije tako nominalno prihvatljivih predložaka teško zadovoljavaju i osnovne kriterije bazične (iz)vrsnosti izvedbe. Pritom treba i inozemnim produkcijama domaćih tekstova dati, kladioničarski rečeno, bolji koeficijent: uz svijest o važnosti, ne samo zbog festivalskih uzusa, činjenice da promocija nakon realizacije traži i svojevrsnu evaluaciju i rekapitulaciju.

Doris Šarić Kukuljica nagrađena je za najbolje glumačko ostvarenje / Snimio Marko Ercegović

A festival je ipak festival, i ima svoja realna ograničenja: od činjenice da se održava u nacionalnoj kući kakva je Hrvatsko narodno kazalište u Splitu koja ima i svoj redovni program, preko medijske i pažnje publike, pa do tih i sličnih izazova kod onih pozvanih kazališta ili  kazališnih grupa. U slučaju Marulićevih dana odnos snaga nikad nije jednak, jer je osnovna teza festivala ta da je poziv čast, čak i bez garantirane slave. Nažalost, i čast i slava danas imaju cijenu, ne zbog kazališta samih, nego zbog onih koji im omogućuju da to budu. Festival od važnosti, koji jest i nije nacionalni, jer ovisi kako se na to gleda i kako se piše, morao bi o tome razmisliti, kao i oni koji misle i o njemu i o strategiji nacionalnog.

Povjerenje u dramsku riječ

Iako se od tradicionalno iskrene splitske publike moglo čuti komentare da je festivalski program pun „crnjaka“, jer je zaista rijetko koja predstava ostavila mogućnost iskrenog osmijeha i optimizma, riječ je o konzistentnom i promišljenom, iskrenom i pritom uglavnom točnom uvidu u domaći dramski i kazališni trenutak. Temeljna teza ovogodišnje selekcije bila bi prvenstveno povjerenje u dramsku riječ, što apsolutno odgovara postulatima Festivala hrvatske drame, čak i ako drama nije drama nego je dramatizacija, i također, čak i ako taj naziv ne podrazumijeva onu dramu koja je dramatična, ali nije tek jedan od rodova književnosti. Cinik bi rekao da hrvatska drama upravo jest u tome da drame nema, tj. da se ona prenosi na pozornicu, nažalost, po prirodi stvari elitističnu i elitističku, ne zato da bi ostala to što jest, nego da bi to postala.

Unatoč tome, ili upravo zbog toga, 36. izdanje Marulićevih dana očito je mislilo na sve – kako u zadanim gabaritima pokriti što više problematika, poetika, formi i sadržaja, kvalitete i kvantitete, programiranih srazova i uspješnica, pa i uspjeha. Stabilna selekcija odražava kvalitetu, točnije visoku razinu raspisanosti kako samih dramskih rukopisa tako i njihovih finalnih produkcijskih uobličenja, jer domaće je dramsko pismo zainteresirano i vješto, bez obzira je li riječ o rutiniranim (u najboljem smislu pojma!) rukopisima etabliranih autora ili uskocima i doskocima tek ili malo prije tek pristiglih, bez obzira na aspiracije i pogonsko gorivo. Modelski, sinegdohalno, do krajnjih granica iscrpljujući tezu koja tvrdi da je intimno ne samo nerazdvojivo od političkog, nego da između njih stoji znak jednakosti, svaki segment programa preslika je zbilje, preko stanja u koje su protagonisti bačeni ili stanja u kojem su sami sebe zatekli. Nakon čega slijedi, više ili manje uspješno, raspetljavanje.

Najboljom predstavom proglašena je Kuća je velika, ne može se ona nosit dubrovačkog Kazališta Marina Držića / Snimio Marijan Marinović

Rekonstrukcija kao temeljni postupak

Nije stoga čudno da većina produkcija kao predložak ima rekonstrukciju, nerijetko i sasvim eksplicitno naglašenu kao postupak koji izbjegava zamku ili mamac dedukcije. Osim općepoznatih klasika kakvi su Gospoda Glembajevi Narodnog kazališta Ivan Vazov iz Sofije, za čiju je režiju Ivica Buljan i nagrađen, ili već ranije nagrađenog teksta Tomislava Zajeca Nestajanje čija je praizvedba u produkciji HNK u Zagrebu bila dio prošlogodišnjeg, a slovenska izvedba Mestnog gledališča ljubljanskog u režiji Jerneja Potočana ovogodišnjeg izdanja festivala, gotovo polovicu programa 36. Marulićevih dana činile su predstave u kojima je već na samom početku jasno koja im je tema ili kako priča završava. To ostavlja mogućnost kazalištu da se izrazi bez potrebe za gradnjom napetosti, jer ona izvire iz same (iz)vrsnosti predstavljačke umjetnosti u cijelom spektru vještina, znanja i nadahnuća.

Uz tek dva naslova čistoga otklona, oba u nezavisnoj produkciji s manjom ili većom pomoći većih i etabliranih, ideja je, čini se, bila, onaj drugi, nekonvencionalniji pol uglavnom domaće produkcije domaćih tekstova podržati u zakonima i omjerima žanra. Stoga ni autorski zajedničke Majke Kolektiva Igralke u režiji Rajne Racz a ni Kamov, potres umjetničke organizacije de facto i Teatra &TD nisu u nagradama pronašle svoje mjesto, možda upravo zbog odmaka koji nude. Kao svojevrsna poveznica između konvencije i odmaka poslužila je predstava zagrebačkog HNK Budi uvijek kao zmaj po komadu i u obilnoj dramaturškoj obradi Espija Tomičića te režiji Olje Lozica, mišljena istodobno komorno i spektakularno, simbolična u svojoj želji da publiku uvjeri kako se i čak i samom promjenom pogleda na svijet on može promijeniti. U tu graničnu kategoriju svrstava se i Snajper Damira Karakaša u koprodukciji sarajevskog Teatra 071 i Scene MESS i režiji Dine Mustafića, koji počinje bolno realistično da bi se razvio u svojevrstan dijalog s publikom o smislu ne samo nasilja nego i angažmana
uopće. 

S druge strane upravo je zagrebačka umjetnička organizacija Arterarij sasvim pristojno slavila s Matijom prema autobiografskoj prozi Drage Hedla u režiji i dramatizaciji srbijanskog redatelja Patrika Lazića, jer je upravo on nagrađen za dramatizaciju, dok je Doris Šarić Kukuljica svoju glumačku nagradu tim nastupom tek polovično zaslužila. Drugi dio odradila je u uspješnici Zagrebačkog kazališta mladih prema također nagrađenom tekstu Ivora Martinića Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute u režiji Aleksandra Švabića. Na scenski realizam kao forte koji publiku približava priči i temi računao je i ostatak programa, od ZKM-a s komadom Acid/Kiselina Tene Štivičić u režiji Antanasa Obcarskasa, preko  Satiričkog kazališta Kerempuh s Matom Matišićem i njegovim dvostavačnim oratorijem Otac, Kći i Duh Sveti Janusza Kice, potom Sigurne kuće Marine Vujčić u autorskoj obradi redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić i produkciji Dramskog kazališta Gavella, pa do Drvenih ptica Lidije Deduš u režiji Ivana Plazibata i koprodukciji varaždinskog i zagrebačkog HNK. Potonja je nagrađena kao najbolja po glasovima publike, dok je protagonistica Klara Fiolić ponijela Nagradu žirija Slobodne Dalmacije.

Iskreno nastojanje da se obuhvati što više i šire

U sveukupnom poretku najveći broj nagrada pripao je Kazalištu Marina Držića iz Dubrovnika, koje nije među „pretplatnicima“ nagrada i programa Marulićevih dana, za predstavu Kuća je velika, ne može se ona nosit, autorski projekt dramaturginje Doroteje Šušak te glumca i sve uspješnijeg redatelja Romana Nikolića. U suradnji s ansamblom, kojim dominira nagrađena Mirej Stanić, ispleli su konzistentnu, istodobno i pitku i grezu priču o prolaznosti koja spaja pojedinca koji nestaje zbog bolesti i Grada koji nestaje zbog samoga sebe. Nostalgija i empatija, ali i svojevrsni prkos, okosnice su predstave koja sjećanje definira kao identitet i obratno. Uz nagradu za najbolju ulogu, predstava je proglašena i najboljom u cjelini, dok je autorski tim nagrađen za dramaturgiju. Nagradu za scenografiju Zdravki Ivandija Kirigin donio je rad na toj predstavi kao i na zagrebačko-varaždinskim Drvenim pticama.

I za kraj! Svaki je izbor ovakvog tipa i stručan i autorski i individualan, u sasvim specifičnoj kombinaciji navedenog, i u svjetlu omogućenog, prijavljenog, produciranog. I svaki je legitiman kao pogled koji mora slijediti nimalo jednostavne postulate i uzuse kako same manifestacije tako i specifičnosti polja. No, ako u Hrvatskoj ima, kako kažu, tri milijuna izbornika nogometne reprezentacije, neka je onda barem nekoliko stotina onih koji bi i Marulićeve dane obavili bolje ili „bolje“. Pa kao što je i postojeći izbor apsolutno legitiman u svojem iskrenom nastojanju da obuhvati što više i šire, legitimno je i sasvim subjektivno pitati se je li splitska publika zaslužila vidjeti zagrebačke Zastave ili Mediteranski brevijar,  O životu radnice… iz Pule ili ljubljanski Inkubator, kao i jesu li šansu za nagrade trebala dobiti i splitska Ljeta s Marijom.