Riječi, riječi…

… opore i teške kao zuj bumbara, bockave kao ubod ose, milozvučne kao slavujev pjev. To je ono što traže svi koji se bave književnim prevođenjem, a tako i ja. Naći pravu riječ, govorio je Gustave Flaubert – Le mot propre. Da, naći pravu riječ, u tome je tajna. Izmisliti je ako ne postoji, skovati novu. I onda je umetnuti u rečenicu, a rečenicu ugoditi u pravi ritam. I povezati je s onom koja slijedi, možda u drukčijem ritmu. Zaviriti duboko pod riječi, nastojati osjetiti autorovo raspoloženje, duh u kojemu je pisao svoje djelo. Traduir, c’est choisir, prevoditi znači birati, govorio je neki drugi Francuz.

Izd. Zagrebačka naklada, 2025.
Prevela Mia Pervan

Kritičkim okom pročitati prevedeni tekst i onda ga možda preinačiti, ispraviti neravnine, načiniti još jednu inačicu prijevoda u beskrajnom nizu. Posao književnog prevodioca samački je posao, rad u tišini radne sobe, uz računalo i rječnike, isključen telefon ili mobitel, tako da nas nitko ne ometa. Odgovoran je to posao jer mi ga potpisujemo, mi jamčimo za njegovu istinitost.

Poštovati zadani rok, ako je to moguće s obzirom na opseg teksta. Nastojati zauzvrat dobiti malo višu financijsku nagradu, malo bolju od one koju nam nudi nakladnik.

A ponajviše, uživati u tom odgovornom poslu, unijeti se u nj svim bićem. I u tome je tajna uspjeha.

Prijevod u kojemu sam doista uživala bio je prijevod drugog dijela sada već zaboravljena romana Lawrencea Durrella Aleksandrijski kvartet, s lirskim opisima stare Aleksandrije, stjecišta svih rasa i boja kože, njezinih prljavih uličica i neobična svijeta, ljuljanja lađa u mirnoj luci, raznih nijansi mora, majstorski prikazanih likova. Dokasna sam sjedila uz taj prijevod, odricala sam se svega inače važnoga za sebe i svoje. Radila sam kao opčinjena.

Trenutno prevodim još jednu umalo zaboravljenu američku spisateljicu, a potkraj 2025. objavljen je moj prijevod odabranih pripovijedaka Kate Chopin, gospođe koja je živjela u Louisiani i koja je, prema vlastitim riječima, „pisala kao što pišu žene“. A ovoga proljeća ima biti objavljen prijevod odabranih vinjeta-eseja-pripovijedaka Novozelanđanke Janet Frame.

I tako, godine se koturaju, prijevodi se nižu; bit će ih još, nadam se, dok glava funkcionira. Jer za nas koji se bavimo tim lijepim zanatom, književno je prevođenje što i plovidba za mornara. Navigare necesse est.