Proljetne igre Piše Borko Špoljarić

Rođena u Zagrebu, po ocu Murteranka, a po majci iz Tisna, sudbinski susret sa zvukom klavira Ljerka Pleslić-Bjelinski doživjela je kod časnih sestara, a iako je strastveno prionula glazbi, kao djevojčica je voljela i sport. Prema vlastitim riječima, bila je pravi sportski tip. Posebno su je zanimali košarka i rukomet. „Moj prvi klavir bio je posuđen od neke gospođe kojoj je mama svaki mjesec mukotrpno odvajala od prihoda i plaćala najam. Nije joj bilo lako, ali vidjela je da sam puno vježbala i bila jako ambiciozna.“

Talent, znatiželja i marljivost pratili su je i za studija. „Mlada pijanistica već na samom pragu umjetničke karijere ispoljila je kvalitete koje odskaču daleko iznad normalnog prosjeka“, zabilježio je 1964. o „odličnoj apsolventici profesora Svetislava Stančića“ glazbeni kritičar Krešimir Kovačević. Kod Stančića je početkom 1970. i magistrirala. Usavršavala se kod Antonije Geiger-Eichhorn, a zatim kod velikih svjetskih imena: u Parizu kod Magde Tagliaferro i Yvonne Loriod, u Antwerpenu kod Françoisa Glorieuxa, a u Budimpešti kod Pétera Solymosa i Pála Kadose.

Generacije glazbenika ovih se dana prisjećaju vedre naravi i iskričava duha Ljerke Pleslić-Bjelinski

 / Snimio Duško Jaramaz / PIXSELL

U kratko vrijeme nametnula se pijanizmom „snažna temperamenta i kultivirana udara“. Kritika je isticala zrelost i karakter, kao i sposobnost izražavanja „širokog dijapazona fino iznijansiranih doživljaja“ (K. Kovačević). Svojim nastupima – solo, uz orkestre, kao klavirska pratiteljica te u komornim sastavima – afirmirala se u domovini i u inozemstvu. Kao predavačica obligatnog klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji obilježila je generacije glazbenika koji se ovih dana intenzivno prisjećaju njezine vedre naravi i iskričava duha.

Godine 2007. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodijelilo joj je Zlatno zvono za 45 godina svestrane umjetničke djelatnosti. Na koncertu tim povodom „uzbuđenje, radost i predanost izvirali su iz svake note“, a umjetnica je ispraćena „burnim odobravanjem brojne publike“, zabilježila je Višnja Požgaj upravo u Vijencu.

Godine 1970. zajedno s violinisticom Majom Dešpalj i violončelisticom Anom Primorac osnovala je Zagrebački klavirski trio, pa iako se sastav tijekom godina mijenjao, zabilježio je zapažene koncerte i gostovanja, a potaknuo je i hrvatske autore da pišu za njih, poput Borisa Papandopula, Brune Bjelinskog i Anđelka Klobučara.

I sama je nadahnula više hrvatskih skladatelja. Boris Papandopulo posvetio joj je Tri kompozicije za klavir solo. No osobito se istaknula kao interpretkinja opusa Brune Bjelinskog, svoga supruga, s kojim se upoznala još za studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, na kojoj je Bjelinski bio profesor kontrapunkta i fuge. Jedna od kompozicija koja je označila njezinu karijeru bile su upravo njegove Proljetne igre.

Pod širokom krošnjom Bjelinskijeve glazbe Ljerka Pleslić-Bjelinski pokazala se kao skladateljev najvjerniji interpret, ali i kao njegova velika muza. „Odličnog tumača svoje glasovirske glazbe Bjelinski je našao u ličnosti svoje supruge“, zapisala je Koraljka Kos. „Mene je upoznao kad je imao samo jednu simfoniju, a za života ih je napisao petnaest“, rekla je ona. „Ona sjajno svira. Ima taj nerv koji treba mom djelu“, zamijetio je on. I dva albuma skladateljeve klavirske glazbe svjedoče o njihovu intenzivnom odnosu.

Do posljednjeg daha ostala je njegova gorljiva zagovarateljica, pa je i vlastiti koncert u povodu 50. obljetnice umjetničkog rada, održan 2012. u Muzeju Mimara, posvetila njemu, točnije njegovim solo pjesmama. „Bruno je na svakoga od nas snažno utjecao – kako na naše sinove i mene, tako i svoje brojne studente – bio nam je uzor i nedokučivi vođa! Bio je sušta istina i takva je njegova glazba. Zato i vrijedi. I vrijedit će.“

Život posvećen glazbi, obitelji i suprugu bio je ispunjen nizom nastupa i u visokoj dobi. Njima je posebno razveseljavala stanovnike Murtera u kojemu je redovito provodila ljetne mjesece.