Prilika za nov život

Imao je, bez sumnje, maestro Aleksandar Marković pravo kada je na predstavljanju najnovijeg – desetog – izdanja u ediciji Ligatura primijetio kako je Blagoja Bersu lako moguće „rastaviti“ na Puccinija, Wagnera pa možda čak i Janáčeka. Takva opservacija, međutim, ni u kojem slučaju ne umanjuje veličinu i važnost Bersina djela, pa tako ni diskografskog izdanja koje je upravo ugledalo svjetlo dana u suizdavaštvu Cantusa i Hrvatske radiotelevizije. Završni je to čin postavljanja i koncertne izvedbe Bersina opernog opusa magnum u kojemu su sudjelovali i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu te Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog – u povodu 150. obljetnice skladateljeva rođenja i 90. obljetnice smrti. Nakon izvedbe održane 18. siječnja 2024. u Lisinskom kao dio ciklusa Kanconijer slijedilo je višednevno snimanje čiji je završni plod ovo izdanje.

U foajeu zagrebačkog HNK predstavljen je projekt nastao zahvaljujući institucionalnoj suradnji i združenim naporom pojedinaca / Snimio Matej Grgić / Cantus

Poruka suradnje

Dvije godine kasnije, sada kada je reprezentativno izdanje tu, predstavljanje u foajeu zagrebačkog HNK proteklo je u znaku poruke suradnje. Bez suradnje – institucionalne, jednako kao i združenim naporom niza pojedinaca – projekti ovakve složenosti ne mogu zaživjeti. Opera koja se rodila kao Der Eisenhammer na njemački libreto Alfreda Marije Willnera – tražena libretista svojega doba, unatoč Bersinim naporima i činjenici da je on od 1911. do 1919. djelovao kao glazbeni savjetnik i aranžer kod Doblingera u Beču – svoje prvo uprizorenje doživjela je 1911. (ipak) u Zagrebu, no ne u njemačkom izvorniku, nego u hrvatskome prepjevu Ferde Živka Milera – po kojemu je i ostala upamćena kao Oganj.

U knjižici izdanja akademik Zoran Juranić, među ostalim, zabilježio je kako je Milerov prepjev bio jalov. Upravo je na temelju takva prepjeva Matoš nemilice „pokopao“ Willnera, ustvrdivši da će, „ne bude li ova karakteristična opera imala pravoga uspjeha u Zagrebu i vani, kriv u prvom redu biti libretto“. Nakon aktualne integralne izvedbe, teško se oteti dojmu da je s libretom – zapravo – sve u redu, o čemu piše i sam Juranić; likovi su, prema njemu, „plastično ocrtani“, a radnja teče „neusiljeno i prirodno“. U obranu libreta stao je 2003. i Božidar Violić kada je prvi put postavio Bersinu operu u Zagrebu na izvornom tekstu, pod Juranićevim vodstvom.

Markovićev poučak

Sam Marković – kako na predstavljanju tako i ranije, tijekom čitava procesa pripreme i postavljanja djela – svojim nam je strastvenim, gotovo gorljivim pristupom ponudio svojevrsni poučak prema kojemu ne samo da je libreto u redu, nego, šire gledano, možda još uvijek nedovoljno znamo što nam je Bersa u toj operi zapravo ostavio u naslijeđe.

I pritom, doista, imao je pravo, ali je vrlo jasno naglasio još dvije stvari: prvo, da su ga nakon izvedbe – emitirane u radijskom prijenosu, a naknadno i u titlovanoj televizijskoj snimci – kontaktirali brojni znanci s istim pitanjem kako je uopće moguće da takvo djelo već odavna nije dio standardnoga repertoara. A zatim i drugo, da je Bersa u svojoj operi Oganj stvorio doista unikatno dramsko ostvarenje – ne samo mračnom, dijaboličnom tematikom, nego i glazbom iznimno privlačne modernosti („u rasponu od operete do operne drame“) koja načinom na koji je oblikovana – u prijetećoj vrtnji Willnerova „kotača“ – naslućuje dramatične događaje koji se imaju odigrati.

Izd. HRT-HDS-Cantus, 2025.

Samosvojna umjetnička tvorevina

Uzori poput Puccinija ili Wagnera prisutni su, prema tome, ponajprije kao orijentiri – referentne točke kroz koje jasnije vidimo Bersinu estetiku, pa i sposobnost da u vlastiti izraz upije i preobrazi snažne uzore. Oganj se naposljetku pokazuje kao samosvojna umjetnička tvorevina, velikoga skladateljskog zamaha, snažno profilirane dramske linije i izrazita scenskog učinka – koja osvaja čak i kada nema scene, što su mogli potvrditi svi oni koji su je doživjeli 2024. u ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, jednako kao što će o tome svjedočiti i ostali koji će ovu operu nadalje upoznavati na dvostrukom CD-u ili u digitalnom izdanju. U tome će im zasigurno pomoći i hrvatski prepjev Ante Stamaća i Trude Stamać, ali i onaj na engleski jezik koji je recentno priredio Leo Beslać.

Inače, nakon Ljubavi i zlobe, zatim Nikole Šubića Zrinjskog te Porina, Oganj je četvrta produkcija naše operne literature koja je u Kanconijeru najprije koncertno postavljena, a potom studijski snimljena te objavljena na reprezentativnim nosačima zvuka. Prethodna tri naslova javila su se u samostalnoj nakladi HRT-a (ali su, nažalost, zbog neadekvatne distribucije ostala slabo vidljiva); Oganj je prvi takav naslov u Ligaturi, a uskoro bi ga trebala slijediti i Mala Floramye. Nema dovoljno riječi kojima bi se naglasila važnost takve inicijative, koja je (napokon?) u jednom izvođačkom i diskografskom nizu, označila neke od najvažnijih postaja naše operne tvorbe – neke (paradoksalno!) čak i prvi put uopće, da ne govorimo o prilici da kroz takva izdanja ova djela sada mogu „otputovati“ u bilo koji dio svijeta – s ne mnogo više od jednog klika.

Mrtve note na papiru

No sve su to, ipak, samo mrtve note na papiru, sve dok nema iskrene volje izvođača da se poduhvate takvih velikih pothvata, kako je naglasio Marković. Jer, lako je govoriti recimo o Tosci, kada svi znamo njezin kanon. No postavljati jedno operno djelo gotovo od samog početka, od prve prvcate note, posve je drukčiji izazov! Pritom, dakako, ne treba zaboraviti ni kazališnu produkciju iz 2003. koju je zajedno sa spomenutim Violićem postavio već citirani Juranić. Činjenica jest, međutim, da Oganj od 1911. do danas s našom sredinom nije imao osobite sreće, pa se sve do 2003. nije pojavio u tekstualnom izvorniku, a usto je doživio i nekolicinu drugih nedaća po putu.

Zbog svega toga Marković nije štedio riječi pohvale onima koji su izvođački iznijeli izvedbu i snimku Bersina djela: solistima zagrebačke Opere Valentini Fijačko Kobić (Lenka), Stjepanu Franetoviću (Robert Thoms), Ljubomiru Puškariću (Hellwing), Lucianu Batiniću (Pastor), Siniši Štorku (Prvi Radnik) i Siniši Hapaču (Drugi Radnik), potom djeci iz Dječjeg zbora HRT-a Radhiki Schmalz i Mirjanu Josipu Mundweilu (recitatori) te Marijeti Bošković i Klari Čadež (pjevači, Hellwingova Djeca), zatim samom Dječjem zboru HRT-a (zborovođe Nina Cossetto i Vinko Karmelić), kao i Zboru HRT-a te Zboru Opere HNK u Zagrebu (zborovođe Luka Vukšić i Domeniko Briški) te naposljetku Simfonijskom orkestru HRT-a.

Golemu ekipu tijekom izvedbe slijedila je zatim vojska raznih suradnika u nastavku procesa do gotova izdanja. Snimanje i postprodukcija povjereni su iskusnom dvojcu – tonskom majstoru Božidaru Panduriću i glazbenom producentu Krešimiru Seletkoviću, tako da smo naposljetku dobili bogatu i slojevitu tonsku sliku koja ističe mnoge kvalitete Bersina ostvarenja.

Veliko i uzbudljivo djelo

No valja, ipak, reći još nešto – što je sam Marković u svom izlaganju džentlmenski prešutio: svega toga ne bi bilo da nije (nasreću!) bilo njegova odlučnog angažmana – njegova žara i želje da se suoči s Bersinim ostvarenjem, da uroni u nj, da mu se doista posveti, da osmisli kako će ga obuhvatiti, isplete niti kojim će ga prošiti, a također i da pročisti sam notni tekst – koji dotad nije bio pročišćen – te da ga na adekvatan način pripremi za izvedbu.

I pritom, ne manje važno, da uvjeri više od dvije stotine izvođača – od solista do svakog pojedinog orkestraša i zboraša – da prihvate njegov izazov i pridruže mu se u tom nerijetko mukotrpnu procesu. Nakon tek sedam dana proba do izvedbe te nešto više od desetak termina snimanja – Oganj je sada pred nama. Veliko i uzbudljivo djelo. Majstorski ostvareno. Spremno da nastavi svoj život. Ili da ga, možda, na pravi način (nadajmo se) tek započne?