Pad komunizma srušio je zidove straha

Stefan Çapaliku (Albanija, 1965), suvremeni albanski romanopisac, dramatičar i sveučilišni profesor čiji je roman Svatko poludi na svoj način (prev. Jeton Fejza) nedavno objavila Matica hrvatska u biblioteci Koloplet svjetske proze jedan je od gostiju ovogodišnjeg, petog po redu, Festivala knjige u Matici hrvatskoj. Tim povodom u intervjuu za Vijenac Çapaliku govori o rodnom Skadru i Albaniji, važnosti i snazi sjećanja u književnosti, vezama između intimnog i kolektivnog, te otkriva kako književno djelo daje glas ne samo prostoru nego i vremenu za koje se nerijetko čini da je odavno zaboravljeno.

Snimio Luka Mjeda

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.
 / Preveo Jeton Fejza

Nakon što sam pročitala vaš roman Svatko poludi na svoj način dugo me pratio stanovit osjećaj tjeskobe zbog načina života i svih silnih pravila življenja koja su Albanci morali poštovati za vrijeme komunističke vladavine. Pomislila sam, u jednom bih trenu sigurno negdje rekla nešto što se ne smije, ne bih izdržala. Kako su ljudi izdržali? Je li ta tjeskoba ikad napustila Albaniju?

Ovo je bio razlog zbog kojega smo stvorili dvije paralelne kulture: uličnu kulturu (onu koju je određivala Partija) i kućnu kulturu (kao neku vrstu undergrounda). Živjeti između te dvije kulture bio je poseban izazov koji je stvarao svakakve maske i mogao te pretvoriti u klauna bez ikakva dostojanstva. Te dvije situacije stvarale su sram i strah.

U tom smislu, pad komunizma ponajprije bi se trebao smatrati padom zidova straha. Osobno mi je ta dimenzija najdraža.

Jedan od junaka vašeg romana koji me oduševio jest svećenik koji je na suđenju rekao sucu da otvori prozor da uđe malo zraka sa Zapada. Zrak sa Zapada odavno je „ušao u Albaniju“, međutim, kakav je to zrak – ustajao, gotovo nepomičan ili?

Jadni Albanci, uključujući ovdje i duhovne heroje poput oca Pjetra Meshkalle, nisu znali, a nisu ni imali otkud znati, da je svijet bio podijeljen na dva dijela kao rezultat potpisivanja ugovora u sjedištu pobjednika Drugoga svjetskog rata, Amerikanaca i Britanaca s jedne strane, a Sovjetskog Saveza s druge. Nismo znali da će za albanski narod Chur­chill i Roosevelt biti u istoj mjeri zločinci kao i Staljin, pa smo tako proveli 45 godina naćuljenih ušiju okrenutih prema Radio Londonu i Voice of America. Dobro je što se takvo razočaranje dogodilo mnogo kasnije, jer da se dogodilo u vrijeme diktature, ugasilo bi i tu zadnju svijeću nade koja je gorjela u srcu albanskog otpora.

U kojem ste trenutku znali da ćete pisati ovu knjigu? Zašto je bila potrebna vama kao piscu? Intimna, autobiografska proza o nekim za vas „nevinim godinama“ ustvari je bolna freska epohe.

Imao sam potrebu napisati nešto potpuno iskreno, imao sam potrebu dati glas jednoj stvarnosti koja je padala u zaborav kao posljedica idiotskog materijalizma i konzumerizma nove epohe.

Pisac je uvijek zagledan u prošlost, no što kao stanovnik Tirane i Albanac vidite u sadašnjosti, u stvarnosti Albanije, u političkom i društvenom smislu?

Albanija je mjesto u stalnom pokretu. Zapravo ne znam što se s njom događa. Na ulicama Tirane sve više čujem strane jezike. Gledam kako zračna luka, koja se prije 20 godina zatvarala u 16 sati kao da je državni ured, danas broji više od 200 letova u 24 sata i više od 50.000 putnika. Je li to put prema razvoju ili prema uništenju, kao dijelu globalističkog plana, to ne znam. Kao konzervativac, osjećam zabrinutost.

Albanija je zemlja s ruba svijeta, ali svijet najdublje živi na tim rubovima. Koliko je to za vas kao pisca određeni privilegij i postoje li uopće takve privilegiranosti?

Mislim da postoje. Takav privilegij svakako postoji, dovoljan da stvorite potrebnu distancu i znate kada je treba napustiti. Trebalo mi je više od 50 godina života da uspijem izdaleka pogledati ovaj kutak svijeta prekriven tamom. U vrijeme kada je većina slijegala ramenima i govorila da u njemu ništa ne vidi, pokušao sam ispričati da sam, za razliku od njih, gledao, gledao upravo u tamu, tamu svoje zemlje i epohe.

Svijet se neumoljivo raspada – s jedne strane ratovi i sukobi, a s druge utrka za vojnim naoružanjem, uvođenje vojnih rokova. Živimo li ponovno onu drugu, mračnu zweigovsku Europu?

Naše je doba neizbježna posljedica liberalizma i relativizma, u koje su neznanje, konzumerizam i nemoralni materijalizam desetljećima gurali svijet. Nihil novi sub sole, nije to ništa nova pod suncem, tako su oduvijek počinjale velike krize. No, s druge strane, zanimljivo je da je u staroj Grčkoj riječ kriza značila „sito“. Dakle, ulazak u krizu je značio ulazak u sito, u odvajanje brašna od mekinja. I ja bih volio da iz ovog sita izađemo bez krvoprolića.

U jednom ste intervjuu istaknuli kako je Balkan i dalje mjesto idolopoklonstva. Tko su nam idoli i zašto ih biramo za idole?

Općenito, mi balkanski narodi za svoje smo heroje izabrali krvnike susjednih naroda. To je rasplamsalo i nastavlja rasplamsavati krv normalnih ljudi. Morat ćemo izmisliti drukčiju kartu spomenika. Mislim da je došlo vrijeme da kipovi humanista i kulturnih djelatnika, umjetnika i znanstvenika ispune naše trgove i javne prostore.

Balkan je odavno politički i politološki pojam, sa svojom izvedenicom – balkanizacijom. Koliko je Balkana u svijetu danas? Je li ga više nego samom Balkanu, ako već pristajemo na tu kolektivnu stigmu?

Sam termin „Balkan“ golema je pogreška koja nikada nije ispravljena. Od vremena Strabona i Ptolomeja geografske karte prikazivale su planinski lanac koji presijeca naš poluotok od zapada prema istoku. Taj planinski lanac, koji nam je u nasljeđe ostavila mašta helenskih geografa, odvajao je jug poluotoka od njegova sjevera. Tako je predstavljao prirodnu barijeru između „divljeg sjevera“ i „civiliziranog juga“. Tijekom europske renesanse taj planinski lanac nazivao se i Catena Mundi.

Početkom 19. stoljeća, kada je regija još uvijek bila dio Osmanskog Carstva, putnici i istraživači počeli su se raspitivati o nazivu toga planinskog lanca i saznali su da ga ljudi nazivaju Balkan, ne znajući da na staroturskom jeziku riječ Balkan znači „planina“. Jedan od onih koji su vjerovali u tu pogrešku bio je Johann August Zeune (1778–1853), koji ga je svojim djelom i međunarodno krstio. Poanta je u tome da je takva definicija stvorila potpuno nepravedan sukob između Europe i Balkana, uzimajući zdravo za gotovo dio nazvan Balkan kao kulturni entitet izvan Europe. Često se s tom apsurdnom dihotomijom susrećemo i u današnjim političkim raspravama: „Europa i Balkan“ ili „Balkan i Europa“.

I u vašem romanu Svatko poludi na svoj način, kao i romanu Slobodna Lee Yipi, televizijski aparat i Coca-Cola važni su predmeti, i to ne samo predmeti nego i simboli, što je razumljivo s obzirom na kontekst. Ima li danas tako jakih simbola epohe ili su ideologije toliko obesmišljene da istodobno nema mjesta ničemu simboličkom i sve postaje simbolom? 

Mislim da su ti simboli nastojali zamijeniti idole koje je nasilno svrgnula diktatura. Televizija je bila nova „religija“ u koju smo vjerovali do pada komunizma. Od tada imamo situaciju „bezglavoga idola“, ako mogu citirati albanskog modernističkoga pjesnika Migjenija.

Vjerujete li u moć književnosti, u moć umjetnosti inače, da gradi mostove i spaja kulture? U to uvjerenje da ide, otvorenih ruku, ususret drugome, onome tko nije „naš“?

Baš bih volio da se to tako dogodi, ali s druge strane stvarnost me tjera da u takvo što ne vjerujem. Često mi se pisac i umjetnik čine kao tragične ličnosti koje samo „mlate praznu slamu“.

Ja možda nikad neću posjetiti Skadar, ali sada, kad sam pročitala vašu knjigu, osjećam da je to grad koji mogu dodati na popis onih u kojima sam „bivala“.

Ovo je najljepši kompliment koji sam ikada dobio za svoje književno stvaralaštvo. Od srca vam zahvaljujem.

(S albanskog preveo Jeton Fejza)