Odlazak vrsnog filmskog erudita

Nedavno preminuli filmski kritičar i urednik niza filmskih emisija HTV-a, ali ponajprije duboki i iskreni zaljubljenik u sedmu umjetnost, Darko Zubčević u svakodnevicu autora ovog oproštaja ušuljao se tiho i gotovo neprimjetno. Mirno, nenametljivo, staloženo i samozatajno, no istodobno jasno, čvrsto, samopouzdano i suptilno autoritativno. Onako kako se i ophodio s drugim ljudima, što ću shvatiti tek dvadesetak godina kasnije, i kakav je dojam ostavljao u svojim tekstovima. Bilo je to još sredinom osamdesetih, a možda već i u prvoj polovici desetljeća (sjećanje je varljivo), kao filmski kritičar Studija, tjednika za film i televiziju koji je, kao i većina magazina i općenito tiskovina onoga vremena bio mnogo više od toga. Tadašnjem je adolescentu i tinejdžeru Studio, u kojem je Zubčević i uređivao filmsku rubriku, predstavljao drugi prozor u svijet, suputnik televizije kao onog prvog i najvažnijeg. Bio je to tjednik koji je na svojim stranicama nudio obilje kvalitetnog sadržaja iz svih područja, ne samo pop kulture, kao i niz tekstova sjajnih, uvijek zanimljivih i erudicijom (opet nenametljivom, dakako) obilježenih autora.

Darko Zubčević, filmski kritičar i iskreni zaljubljenik u sedmu umjetnost

Kao nekome tko je „visio“ po kinima i na TV-u gledao sve moguće filmove, od FEST-ovih premijera i ciklusa biranih redatelja do nijemih klasika vikendom i filmova „u kasne sate“, osobito su mi imponirala trojica kritičara, dvojica televizijskih i jedan filmski. Za duhovite i iskričavim humorom prožete osvrte na TV sadržaje bili su zaduženi najprije Milan Ivkošić, a kasnije Dražen Matošec (zacijelo i još ponetko, ali njih dvojica posebno su mi se urezala u pamćenje), dok je filmske kritike pisao Darko Zubčević. On je iz tjedna u tjedan na dva stupca stranice koju je dijelio s Ivkošićem i(li) Matošecom objavljivao oštroumne, lucidne, nenametljivo intelektualne, ali jednostavnim i svima razumljivim leksikom pisane kritike naslova s tekućeg kinorepertoara, ili pak osvrte na festivale i revije koje je pratio.

U rubrikama opremljenima dvjema portretnim fotografijama koje su se izmjenjivale u određenim vremenskim razmacima, a koje su ponekad pratile i karikature Petra Pismestrovića, čitateljima je znalački i efektno približavao čaroliju pokretnih slika, svoje impresije o odgledanim filmovima s naglaskom na zamjerke te s opaskama kako se moglo (i moralo!) bolje.

Bio je izraziti predstavnik autorske kritike koji je uvijek afirmirao poetiku autora, minuciozno je elaborirajući i analizirajući u tekstovima koje je još sedamdesetih objavljivao u nizu časopisa i tjednika (Film, Filmska kultura, Prolog i Danas) te još ranije u studentskoj periodici, u kojoj je počeo pisati već kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu. To mu je 1975. godine donijelo tada prestižnu Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za djelatnost na polju filmske publicistike, priznanje koje ga je očekivano motiviralo za još aktivniju i plodniju posvećenost sedmoj umjetnosti. Ne samo što je iste godine bio jedan od pokretača i urednika časopisa Film, koji se oštrim i beskompromisnim kritikama znao zamjeriti onodobnoj vladajućoj politici, što je naposljetku dijelom i kumovalo njegovu gašenju, nego je od sredine sedamdesetih do polovice sljedećeg desetljeća u magazinu Start publicirao seriju hvaljenih razgovora s velikim inozemnim redateljima poput Claudea Chabrola, Orsona Wellesa, Wernera Herzoga i Bernarda Bertoluccija, od kojih je većina u to vrijeme i gostovala u legendarnoj filmskoj emisiji 3, 2, 1… kreni urednika Nenada Pate i redatelja Ivana Hetricha.

Uz to je Zubčević u istom desetljeću na Trećem programu Hrvatskog radija objavljivao dulje eseje o filmu, a u dva navrata je asistirao i dvojici uglednih domaćih autora, 1978. Kreši Goliku u režiji drame Ljubica, uz Dragu Bahuna i Zvonimira Ilijića, te dvije godine kasnije Krsti Papiću u režiji biografske drame Tajna Nikole Tesle, zajedno s Matom Bogdanovićem i Ljubomirom Šikićem.

Filmofili i šira publika zacijelo ga pamte i po rado gledanim HTV-ovim emisijama o filmu Film video film, Fatamorgana i Zvjezdana prašina, koje je devedesetih uređivao i vodio u paru s Darijem Markovićem, emisijama koje su opet zahvaljujući njemu nudile znatno više od pregleda tada aktualnih kinopremijera i recentne videoponude. U istom desetljeću triput je surađivao i s Pulskim filmskim festivalom, najznačajnijom domaćom filmskom manifestacijom, jednom kao izbornik programa, drugi put kao član ocjenjivačkog suda i u trećem navratu kao urednik programa.

Supruga mu je bila diplomatkinja koja je mijenjala službe i odredišta, te je na koncu radila i u Ujedinjenim narodima, zbog čega su se trajno nastanili u New Yorku, gdje je i preminuo u 78. godini života. Da parafraziram neumrlog Igora Mandića, moja malenkost imala je prilike s njim izmijeniti par riječi prije po prilici dva desetljeća, u tadašnjoj filmskoj redakciji HTV-a. Ja sam bio recenzent filmova koje je nacionalna televizijska kuća prikazivala na svojim programima, a Zubčević je jedno kratko vrijeme, u interregnumu dvaju supruginih angažmana kad mu je bilo dozvoljeno obavljati plaćeni posao, opet bio jedan od urednika te redakcije. Tada je na mene ostavio dojam spomenut na početku, dojam tihe i nenametljive osobe čiji je smireni autoritet izvirao iz znanja i upućenosti. Bio je sjajan poznavatelj filma, ali i ostalih umjetnosti, i iz perspektive njegova današnjeg kolege mogu napisati da je prava šteta što se i posljednjih četvrt stoljeća nije više posvetio „pokretnim slikama“, jer bi u tom slučaju itekako pridonio filmskoj kritici i kulturi uopće.