Od Gniezna do Dubrovnika – tisuću godina Inicijative triju mora

Godine 1000. sastali su se u Gnieznu (Poljska) car Otto III. (980–1002), vladar Svetoga Rimskog Carstva, i poljski vladar Boleslav Hrabri (967–1025). Dva su se vladara očito jako dobro složila. Zahvaljujući tom susretu, Gniezno je dobilo titulu nadbiskupije, što je pomoglo potvrdi poljskog kraljevstva. Na carevu povratku u Rim Boleslav ga je pratio do Aachena, gdje su se zajedno pomolili na grobu oca Europe, Karla Velikog. Nažalost, nakon što se vratio u Rim, Otto je umro od malarije, a njihov plan čvršćeg povezivanja nije realiziran i tako je završio prvi veliki pokušaj Inicijative triju mora.

Od zaboravljenog koncepta, Inicijativa triju mora predstavila se na dubrovačkom summitu kao hit političkoga trenutka, najbolje opisan kao sređivanje svega što treba srediti unutar zapadnog modela svjetskog poretka / Snimio Ivan Ivanković  / Izvor Unsplash

U Dubrovniku se 28. i 29. travnja sastala svekolika politička, društvena i gospodarska elita velikog dijela svijeta koji u načelu slijedi zapadne vrijednosti, a smješten je na potezu od Baltika do Jadrana. Koncept nazvan Inicijativa triju mora nastao 2016, čedo dvoje državnika: tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg poljskog predsjednika Andrzeja Dude, a kumče SAD-a, proslavio je u Dubrovniku desetu obljetnicu. Od pomalo zaboravljenog i u javnosti ne baš omiljenog koncepta, Inicijativa triju mora predstavila se kao apsolutni hit političkog trenutka, možda najbolje opisan kao sređivanje svega što bi trebalo srediti unutar zapadnog modela svjetskog poretka.

Ne ulazeći u političko i gospodarsko značenje, rezultate i moguće posljedice ovog nesumnjivo važnog događanja, kao istraživač na području kulture i kulturne povijesti u nekoliko riječi želim pokazati da ovaj nesumnjivo važan događaj ima duboke korijene u povijesnoj sudbini zemalja između triju mora (Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora), kojoj prostorno i duhovno pripadaju i Hrvati. Na ovo me naveo posjet Brandenburškom muzeju. Tema je ogromna, i ja ću naznačiti tek nekoliko najistaknutijih točaka i ponuditi neka od razmišljanja koja sam stekao desetljećima se baveći, a da donedavno toga nisam bio svjestan, svijetom triju mora kroz povijest, umjetnost i kulturu.

Na skupu u Rijeci održanom u jesen 2025. govorio sam o kretanju pojedinih slavenskih plemena sa sjevera prema jugu Europe u vrijeme vladavine franačkog cara Karla Velikog (The Glupoglavs – from the Elbe to the Učka and Lonja / Glupoglavi – od Elbe do Učke i Lonje) i ovdje iznosim neke od zaključaka. Najvažniji je da pažljivim istraživanjem možemo saznati podosta o tome otkuda su i kako Hrvati stigli u prostore koje i danas nastanjuju. Putovi dolaska bile su naravno rijeke i alpski prijevoji, što je utjecalo na smještaj u novoj domovini gdje se useljenici bilježe imenima u kojima se mogu prepoznati ona s početnih položaja. Naprimjer, Wolauki su dokumentirani u Polablju oko Berlina, a dolaze u okolicu Zagreba (Volavje, Volovčica, Volavec, Voljavec). Idući od plemena do plemena možemo odrediti dobar broj takvih skupina i njihove početne položaje: Polablje, zonu Karpata i crnomorsku ravnicu.

Odrediti trasu njihova puta i smještaja zahtjevan je zadatak, ali nije neizvediv. Za sada izranja shema triju glavnih smjerova: iz Polablja u Istočne Alpe i Istru (kajkavci), iz zone Karpata u zapadnu Panoniju i Dalmaciju (uključivo i središnju skupinu koja se smješta oko Zadra – područje V Hrvatih – čakavci), te istočno krilo koje je Tisom nizvodno ili Dunavom uzvodno stiglo u istočnopanonsku ravnicu i Bosnu (štokavci). (G)lupoglavi su slučaj plemena koje se putem, čini se, rascijepilo i sudjelovalo u sve tri skupine. Tako imamo Lupoglav u Istri, Lupoglav istočno od Zagreba i vrh Lupoglav u Prenju nad Mostarom. Već kao pretpostavka ovo može biti podloga za tvrdnju da su Hrvati izrazito narod triju mora i da smo ovim migracijama slijedili svoju povijesnu sudbinu.

Ljudske skupine žive u prostoru. Kad migriraju, redovito će tražiti nove položaje slične polaznima. Pritom prostor doseljenja ne mora biti identičan. Važna je bit. Hrvati su se naselili u zemlji malih prostornih jedinica, ne osobito dobro povezanih i sklonih autarkiji. To nam je svima zajedničko – i onima koji žive u priobalju i onima u gorju ili ravnici. To je naša prostorna bit, i čini nas jednim narodom, a ujedno je izvor ljepote zemlje i njezine kulture, posebice jezične i likovne. Jedinstvo u raznolikosti. I veliki je lingvist Ivan Belostenec u 18. st. prepoznao postojanje jednog temeljnog jezika (kojim nitko ne govori, ali ga svi razumiju), odnosno kulture koju se prepoznaje kao vlastitu bez obzira na pojedinačne manifestacije – bile to istarske freske, zagorski dvorci, hrvatska naiva, hrvatski pleter, predromaničke crkvice ili dalmatinska renesansa.

Kako smo dolazili iz prostora koji nisu bitno drugačiji od onih u koje smo doselili, imamo podosta toga zajedničkog s drugim žiteljima svijeta triju mora – prvenstveno duboku ukorijenjenost u tlo koje nastanjujemo i u duh prostora u kojemu živimo. Zbog svega toga model triju mora povezuje nas i omogućuje nam da se prepoznamo i razumijemo, čak i ako ne govorimo iste jezike.

Uz model triju mora na gotovo istome prostoru više puta tijekom povijesti prakticirao se i model Drang nach Osten (prodor na istok), kojim se opisuju nastojanja njemačke nacije da se probije na europski istok i kolonizira ga. U kontekstu velike politike, one njemačkih viteških redova ili nacista, taj pokušaj nije uspio, no ostavio je i pozitivnog traga. Ne zaboravimo da je Immanuel Kant iz Königsberga. Da je Carl Erdmann predavao povijest na sveučilištu u Dorpatu (Tartu, Estonija). Za opću dobrobit čovječanstva daleko je značajnije i korisnije naseljavanje izvangradskih i manjih gradskih prostora seljačkom i obrtničkom klasom teutonskog porijekla. Dok je Drang nach Osten ponajviše zahvaljujući nacizmu nestao iz slike istočnoeuropske povijesti, oni raniji „Sasi“ odigrali su veliku ulogu u gospodarskom i kulturnom razvoju europskog istoka. Kao primjer uzmimo „Sašku crkvu“ u rudarskom Starom trgu na Kosovu, po modelu sličnih crkava u
Slavoniji.

Neupitno je da su useljenici, bilo Slaveni bilo Germani, u ranom srednjem vijeku pa i kasnije, nezaobilazna komponenta kulture između triju mora. Hrvatska je od doseljenja „pod Borninim ocem“ oko 800. godine do danas dio tog multinacionalnog, ali kulturno vrlo kompatibilnog svijeta. Dubrovački summit može nam služiti na čast, ali i biti poticaj da zajedno sa svojim susjedima iskoristimo potencijale svijeta koji nas okružuje, kao dug tome svijetu i nama samima.