Nova hrvatska populacijska politika

Demografija je posljednjih nekoliko godina postala jedna od žarišnih tema hrvatske politike. Dugogodišnji negativan prirodni priraštaj i opadajuća ukupna stopa fertiliteta, iseljavanje velikog broja Hrvata, doseljavanje stranih radnika te slab odaziv hrvatskih iseljenika povratku u domovinu već su neko vrijeme teme koje zauzimaju sve važnije mjesto u našem javnom diskursu. O tim temama razgovarali smo s Mladenom Baraćem, državnim tajnikom u Ministarstvu demografije i useljeništva i novim glavnim tajnikom Domovinskog pokreta. Barać je objasnio planove Vlade RH i svojega ministarstva po pitanju demografske obnove i povratka hrvatskih iseljenika te odgovorio na primjedbe koje se povremeno javljaju vezano za novu demografsku politiku.

Snimio Patrik Macek / PIXSELL

U listopadu prošle godine preuzeli ste dužnost državnog tajnika u Ministarstvu demografije i useljeništva. Kakvo ste stanje zatekli i koje ste ciljeve postavili za razdoblje pred nama?

Po preuzimanju dužnosti, došao sam u Ministarstvo koje je tada postojalo nepune dvije godine, ali je već bilo pokrenulo nekoliko važnih iskoraka usmjerenih prema demografskoj revitalizaciji i početnoj stabilizaciji naših demografskih prilika. Prije svega, izmijenjen je i dopunjen Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama. Jednokratna rodiljna potpora povećana je za 100 %, s 309 na 618 eura, a roditeljski dopust znatno je unaprijeđen tako da roditelji ostvaruju pravo na 6+6 mjeseci dopusta uz punu mjesečnu plaću, do najviše 3000 eura na teret državnog proračuna. Očinski dopust produljen je na 20 radnih dana, odnosno 30 dana u slučaju rođenja blizanaca, također uz naknadu pune plaće na teret državnog proračuna.

Istodobno, putem javnih poziva ukupne vrijednosti više od 24 milijuna eura samo u 2025. godini unaprijeđeni su materijalni uvjeti u dječjim vrtićima i na dječjim igralištima u gotovo svim jedinicama lokalne samouprave, dok su preko projekata podrške roditeljstvu u lokalnim zajednicama razvijeni novi sportski, edukativni i kulturni sadržaji za djecu.

Važan iskorak ostvaren je i izmjenama Zakona o strancima: od 15. ožujka 2025. uvedena je posebna potvrda koja se izdaje pripadnicima hrvatskog iseljeništva, njihovim potomcima i članovima obitelji u svrhu povratka i useljavanja u Hrvatsku. Bit te potvrde jest da naši iseljenici koji nemaju hrvatsko državljanstvo pri povratku ne budu tretirani kao „stranci“ nego da u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova budu prepoznati kao pripadnici hrvatskoga naroda koji se doseljavaju u domovinu.

Potvrdu izdaje Ministarstvo demografije i useljeništva nakon što podnositelj dokaže pripadnost hrvatskom narodu, a s tom potvrdom moguće je zaposliti se ili samozaposliti bez dodatnih dozvola, studirati ili pohađati razne edukacije, kao i koristiti potpore za samozapošljavanje te poreznu olakšicu namijenjenu povratnicima i useljenicima. Na temelju potvrde MUP može odobriti privremeni boravak do dvije godine, a ona ujedno omogućuje i podnošenje zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva. Ministarstvo je također preuzelo stipendiranje 260 polaznika škole hrvatskog jezika i kulture Croaticum, koja se izvodi na šest Filozofskih fakulteta u Hrvatskoj.

Prvi, oprezno rečeno, ohrabrujući pokazatelji već su vidljivi. U odnosu na 2024, koja je po broju živorođene djece bila statistički najnepovoljnija godina otkad imamo mjerljive podatke, u 2025. rođeno je preko 500 djece više. Preliminarni podaci govore i o rastu broja povratnika i useljenika iz hrvatske dijaspore u 2025. u odnosu na 2024. godinu. To, dakako, nije razlog za euforiju, ali jest argument za uvjerenje da se krećemo u ispravnom smjeru.

Moj je primarni fokus u Ministarstvu rad Uprave za provedbu javnih politika za useljeništvo. Nakon uvida u postojeće mjere zaključili smo da sljedeći korak mora biti snažnije usmjeren na učinkovitu i cjelovitu integraciju te zadržavanje povratnika i useljenika, osobito mlađih visokoobrazovanih polaznika Croaticuma, od kojih je više od dvije trećine fakultetski obrazovano u zanimanjima koja su deficitarna na hrvatskom tržištu rada. U tom smo smislu pokrenuli nekoliko ciljano usmjerenih javnih poziva: jedan je namijenjen udrugama koje djeluju na području promicanja povratka i useljavanja te produbljivanja veza između domovinske i iseljene Hrvatske, drugi jedinicama regionalne i lokalne samouprave radi sufinanciranja stambenog zbrinjavanja povratnika, pokrivanja troškova preseljenja, pružanja psihosocijalne podrške djeci povratnika i organizacije tečajeva hrvatskog jezika, a treći pokriva troškove prijevoda inozemnih visokoškolskih diploma na hrvatski jezik radi njihova priznavanja, uz obvezu povratka i boravka u Hrvatskoj u minimalnom trajanju od dvije
godine.

Moja je namjera raditi na većoj vidljivosti i međusobnoj povezanosti svih mjera usmjerenih na povratnike i useljenike. To planiramo postići dovršetkom i operativnom provedbom Plana povratka hrvatskog iseljeništva. Tim ćemo Planom uspostaviti kontinuirane, integrirane i sveobuhvatne mjere koje će našim povratnicima i useljenicima omogućiti da ciljano i znatnim dijelom unaprijed urede sve ključne aspekte svojega povratka i života u domovini, a Republici Hrvatskoj osigurati stabilan i pozitivan migracijski saldo utemeljen upravo na hrvatskom iseljeništvu koje se vraća kući.

Vlada je u proračunu za 2026. izdvojila 822 milijuna eura za Ministarstvo demografije i useljeništva. Na koje će projekte taj novac biti utrošen?

Počet ću od činjenice da je proračun Ministarstva za 2026. godinu povećan za 18 % u odnosu na prethodnu godinu. To povećanje nije tek računovodstveni podatak, nego jasna politička poruka da je demografska obnova shvaćena kao prioritetna javna politika.

Struktura proračuna pokazuje da se najveći dio sredstava odnosi na tzv. stečena prava, prije svega na rodiljne i roditeljske naknade te doplatke za djecu. Zadovoljstvo pritom ne proizlazi samo iz činjenice da su ti iznosi u odnosu na prijašnja razdoblja povećani, nego i iz toga što je riječ o novcu koji se izravno vraća hrvatskim obiteljima. Preostali dio proračuna usmjeren je na niz razvojnih i poticajnih mjera: kroz javne pozive nastavljamo unapređivati tehničke i druge uvjete rada u mreži dječjih vrtića i na dječjim igralištima, pri čemu su u naše programe uključeni i Hrvati u Bosni i Hercegovini. Ujedno stvaramo dodatne sadržaje za djecu i mlade – od sportskih i edukativnih do kulturnih – kako bismo konkretno poduprli roditeljstvo i omogućili bolju ravnotežu između obiteljskog i poslovnog života.

Posebnu pozornost posvećujemo razvoju obrtništva te malog i srednjeg poduzetništva na potpomognutim područjima, ponajprije u brdsko-planinskim krajevima i na otocima. Te mjere imaju jasan cilj: zadržavanje stanovništva, a osobito radno aktivnog, u najnerazvijenijim i demografski najugroženijim sredinama. Nastavljamo i s razvojem i širenjem mreže korisnika i partnera dječje e-kartice „Mudrica“, kao i sa suradnjom sa Zakladom „Hrvatska za djecu“, čime dodatno olakšavamo svakodnevicu obitelji s djecom.

Na području useljeništva planiramo nastaviti širenje mjera podrške povratnicima i useljenicima iz hrvatske dijaspore. U središtu su nam i dalje programi učenja hrvatskoga jezika, stambeno zbrinjavanje, pomoć pri priznavanju inozemnih diploma te potpora uključivanju na hrvatsko tržište rada. No, uza sve financijske instrumente, ključna zadaća u preostalom dijelu mandata bit će izrada i donošenje Zakona o demografskoj obnovi. Želja mi je da taj zakon, u suradnji sa znanstvenom i akademskom zajednicom te drugim relevantnim dionicima, postavi sustavan okvir kojim će mjere demografske stabilizacije i obnove postati trajna obveza svih razina vlasti. Javni konsenzus o nužnosti zaustavljanja negativnih demografskih trendova već postoji; sada je zadaća politike da taj konsenzus pretoči u jasno, znanstveno utemeljeno i dugoročno zakonsko rješenje.

Slična davanja za demografske mjere u drugim zemljama, pri čemu se kao najpoznatija ističu ona u Orbánovoj Mađarskoj, baš i nisu dala osobito vidljive rezultate. Zašto mislite da će u Hrvatskoj biti drukčije?

Mađarski je primjer vrlo poučan upravo zato što pokazuje koliko se može postići političkom voljom i financijskim ulaganjima, ali i gdje su granice takvog pristupa ako se on ne prilagođava promjenama u društvu. Od 2012. do 2021. godine Mađarska je, primjenom dotad neviđenog paketa mjera koji je vrlo ambiciozno spojio pronatalitetnu politiku s poticanjem malog i srednjeg poduzetništva, uspjela podići ukupnu stopu fertiliteta s 1,23 na 1,61. Riječ je o doista iznimnom porastu u relativno kratkom razdoblju i u tom smislu mađarsko iskustvo zaslužuje ozbiljnu pažnju.

No istodobno, posljednjih godina u Mađarskoj ponovno bilježimo pad ukupne stope fertiliteta. Razlog tomu, pojednostavljeno rečeno, nije u tome da „mjere ne djeluju“, nego u tome što nisu na vrijeme prilagođene najmlađim kohortama, generaciji Z, čiji su svjetonazori, životni stil i osobne preferencije bitno drukčiji od onih njihovih roditelja. Pronatalitetne mjere koje dobro komuniciraju s generacijama koje obitelj, roditeljstvo i djecu već vide kao središnje životne vrijednosti, neće nužno biti jednako razumljive ili privlačne generacijama kojima to nije na prvom mjestu, ili koje na obiteljski život gledaju drukčijim ritmom i drugim redoslijedom prioriteta. Tu je nužan drugačiji, toj dobi i mentalitetu prilagođen pristup, koji računa s njihovim realnim strahovima, nesigurnostima i društveno prihvaćenim obrascima života.

Hrvatska iskustva i dostupna istraživanja jasno pokazuju da stabilan rast broja živorođene djece ne mogu osigurati samo one, brojem relativno malobrojne, obitelji s troje ili više djece, nego prije svega najmnogobrojnije kategorije – obitelji s jednim djetetom, obitelji s dvoje djece i parovi koji još nemaju djecu, ali o roditeljstvu razmišljaju. Ako politike uspiju upravo tim skupinama olakšati odluku da imaju prvo, drugo ili treće dijete, učinak na ukupne demografske trendove bit će znatno veći nego da se usmjerimo isključivo na tradicionalni model višečlane obitelji.

Inicijalna sjednica Znanstvenog savjeta Ministarstva demografije i useljeništva koji okuplja 40 stručnjaka iz akademske i znanstvene zajednice, a njegova je zadaća izraditi stručne podloge za budući zakonski prijedlog / Snimio Slavko Midžor / PIXSELL

Zato na hrvatsku demografsku politiku gledamo kao na proces koji mora biti stalno prilagodljiv, oslonjen na znanstvena istraživanja i otvoren za učenje i iz tuđih uspjeha i iz tuđih pogrešaka. U mađarskom slučaju važna je lekcija koliko daleko mogu dosegnuti snažne financijske mjere, ali i koliko je nužno istodobno razumjeti nove generacije kojima se obraćamo i na koje računamo kad govorimo o budućnosti naroda.

Raspolažete li s konkretnim statistikama o broju hrvatskih povratnika iz iseljeništva? Kakva je njihova dobna i obrazovna struktura?

Najpouzdanije i najcjelovitije podatke trenutačno imamo za 2024. godinu, dok za 2025. raspolažemo preliminarnim brojkama koje još čekaju službenu obradu Državnog zavoda za statistiku. Ipak, usporedba dostupnih podataka za te dvije godine već sada pokazuje znatan porast: s oko 13.300 povratnika u 2024. na gotovo 18.000 u 2025. godini.

Više od 95 % povratnika dolazi iz država Europskog gospodarskog prostora – dakle iz zemalja Europske unije, ponajviše iz Njemačke, Austrije i Irske, upravo onih zemalja u koje su se naši građani najintenzivnije iseljavali nakon 2013, ali i ranije. Dobar je ilustrativan primjer Irska: na vrhuncu iseljavanja ondje je boravilo oko 35.000 hrvatskih državljana, a 2025. bilo ih je nešto više od 15.000. Naravno, nisu se svi vratili u Hrvatsku, dio je otišao i u treće zemlje, no znatan broj odlučio je povratak vezati upravo za domovinu.

Posebno je važno što više od 80 % povratnika pripada radno aktivnoj i još uvijek fertilnoj dobi. Time se vrlo jasno pobija raširena predrasuda da se Hrvati u znatnijem broju vraćaju tek kada dosegnu umirovljeničku dob. Na to upućuju i konkretni pokazatelji korištenja mjera. Primjerice, u okviru mjere Biram Hrvatsku, namijenjene povratnicima za samozapošljavanje, do sada je odobreno gotovo 1.700 poticaja u rasponu od 7.000 do 27.000 eura za pokretanje vlastitog posla, čime je već sada stvoreno više od 2.300 novih radnih mjesta. Za poreznu olakšicu – petogodišnje oslobođenje poreza na dohodak za povratnike koji su u međuvremenu zasnovali radni odnos u Hrvatskoj – u 2025. bilježimo više od 14.000 prijava. I to je snažan pokazatelj da se dominantno vraća radno aktivno stanovništvo.

Što se tiče obrazovne strukture, ona je raznolika i odražava opću sliku naših iseljenika u Europi. Primjer polaznika Croaticuma dobro ilustrira jedan segment: riječ je mahom o visokoobrazovanim mladim ljudima, od kojih većina pripada generaciji koja tek ulazi ili je nedavno ušla u najproduktivnije radno i obiteljsko razdoblje života. U ukupnoj strukturi povratnika iz zemalja EU prisutni su svi stupnjevi obrazovanja, od kvalificiranih radnika do visokoobrazovanih stručnjaka, a zajednički im je nazivnik da su to ljudi koji se u Hrvatsku vraćaju s iskustvom rada u zahtjevnim, konkurentnim okruženjima, što predstavlja važan potencijal za naš gospodarski i društveni razvoj.

Primjetan je veći broj potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike koji se posljednjih godina naseljavaju u Hrvatsku. Iako je, dakako, bolje primati useljenike hrvatskoga podrijetla, ne mislite da bi i ta skupina mogla imati problema s integracijom u hrvatsko društvo zbog nepoznavanja jezika i, još češće, drukčijih kulturnih obrazaca koji prevladavaju u Latinskoj Americi u odnosu na Hrvatsku?

Poznavanje jezika doista je ključan integracijski alat i tu se u praksi vidi možda i najveća razlika. Iskustva s konkretnim obiteljima i pojedincima iz zemalja Južne Amerike, kao i anketna istraživanja koja smo proveli među onima koji trenutačno privremeno borave u Hrvatskoj, najčešće kao studenti, pokazuju da među njima postoji izrazita želja ne samo za privremenim boravkom, nego i za trajnim ostankom te izgradnjom profesionalnog i obiteljskog života u Hrvatskoj.

Velik dio tih useljenika, osobito polaznici Croaticuma, u relativno kratkom roku savlada hrvatski jezik do razine koja im omogućuje svakodnevnu komunikaciju i sudjelovanje u životu zajednice, tako da se ne osjećaju bitno isključenima u odnosu na izvorne govornike. Njihovo početno oslanjanje na sunarodnjake iz istih zemalja u prvim mjesecima boravka posve je prirodno, ali ono ne vodi u zatvaranje, nego u postupno „širenje kruga“ – prema studijskim, poslovnim i susjedskim kontaktima s domicilnim stanovništvom.

Što se kulturnih obrazaca tiče, iskustvo koje imamo s useljenicima hrvatskoga podrijetla iz Latinske Amerike zasad je ohrabrujuće. Obrazovni sustavi u kojima su se formirali u velikoj su mjeri kompatibilni s europskim, a vrijednosne orijentacije koje donose – važnost obitelji, zajedništva, rada, obrazovanja – ne samo da se ne sukobljavaju s hrvatskim kulturnim i svjetonazorskim postulatima, nego ih nerijetko i nadopunjuju. Ne treba zanemariti ni vrlo snažnu osobnu motivaciju za učenjem hrvatskoga jezika i upoznavanjem zemlje podrijetla, koju velika većina njih donosi već pri samom dolasku.

Na raspolaganju imamo i konkretne pokazatelje: znatan broj Hrvata južnoameričkog podrijetla nakon određenog vremena provedenog u Hrvatskoj sklapa brakove s domicilnim stanovništvom, ulazi u poslovna partnerstva i uključuje se u lokalne zajednice, uz, naravno, brojna prijateljstva. Meni osobno nije poznat nijedan slučaj sustavne grupne segregacije ili namjerne izolacije koji bi proizlazio iz „nespojivosti“ kulturnih obrazaca. Valja također imati na umu da se broj useljenika iz južnoameričkih zemalja zasad mjeri u stotinama godišnje, što integracijske kapacitete sustava ni izbliza ne dovodi u pitanje.

Uvjeren sam da ćemo u bliskoj budućnosti biti spremni i za veće godišnje brojeve useljenika iz tih zemalja. Pritom je, međutim, važno ostati dosljedan u jednom načelu: mjere i modalitete podrške prvenstveno usmjeravati prema onima koji jasno iskazuju želju za ostankom u Hrvatskoj i koji pokazuju realan integracijski potencijal – kao odgovorni, aktivni i korisni članovi hrvatskoga društva.

Poznato je da je u Hrvatskoj bilo mnogo slučajeva povratnika iz iseljeništva koji su ovdje nailazili na brojne birokratske prepreke u ostvarenju državljanstva i razvoju vlastitog posla, pa se velik broj njih odlučio na ponovni odlazak iz domovine. Kako mislite odgovoriti na te probleme i zadržati povratnike u domovini?

Dobar dio teškoća na koje su povratnici nailazili vezan je upravo za birokratske procedure: od sporog rješavanja boravišnog statusa, preko dugotrajnih i skupih postupaka priznavanja inozemno stečenih diploma, do otežanog pristupa zapošljavanju u struci. Razumljivo je da su se mnogi, suočeni s tim preprekama, odlučili na odlazak u države koje su njihov potencijal brže i učinkovitije prepoznale te im ponudile jasniji put do rada i daljnjeg obrazovanja. Uz to, mnogi povratnici susreću se i s istim egzistencijalnim pitanjima kao i drugi građani u Hrvatskoj – prije svega sa stambenim zbrinjavanjem i što kvalitetnijim radnim
mjestom.

Polazeći od toga da su ljudi najveće bogatstvo, sustav mijenjamo upravo „iznutra“. Napredak je već vidljiv u međuresornoj suradnji: zahvaljujući snažnoj ulozi Ministarstva demografije i useljeništva kao medijatora i svojevrsnog koordinatora, pitanja povratnika i useljenika sve se ozbiljnije razmatraju u više resora, uz veću razinu obzira i svijesti o tome da se radi o ljudima koji Hrvatskoj donose znanje, iskustvo i energiju.

Ključno srednjoročno rješenje vidim u Planu povratka hrvatskog iseljeništva, na kojem radimo i koji bi trebao objediniti dosadašnji, često fragmentiran, „točkast“, pristup. Ne treba nužno ukinuti postojeće programe u različitim resorima, ali ih je nužno povezati pod jedinstven operativni „krov“: od boravišnog statusa i državljanstva, preko jezika, obrazovanja i zapošljavanja, do poduzetničkih poticaja i stambene politike. Namjera je da povratnici i useljenici prvi put dobiju zaokružen sustav podrške, uz jasne informacije i prepoznatljivu institucionalnu adresu.

Uvjeren sam da za to danas postoje bitno bolji uvjeti nego prije petnaestak ili dvadeset godina. Hrvatska je u međuvremenu postala i gospodarski i institucionalno snažnija država. Kada smo 2013. ušli u Europsku uniju, bili smo na oko 63 % prosjeka njezine razvijenosti, a krajem 2025. dosegnuli smo približno 78 %. Projekcije govore da bismo do kraja desetljeća, možda već i do 2028, mogli biti na razini od oko 82 % prosjeka razvijenosti EU. To znači da će Hrvatska u narednim godinama biti još gospodarski snažnija i stabilnija te poželjnija za život, pri čemu mora zadržati ono što naši ljudi posebno cijene – visoku razinu sigurnosti i društveni okvir u kojem se mogu osnivati obitelji i odgajati djeca u relativno sigurnom i vrijednosno prepoznatljivom okruženju. Upravo spoj tih dvaju elemenata – gospodarske perspektive i sigurnosti – treba biti najjači argument za povratak i ostanak. Čvrsto vjerujem kako je upravo to najveći zadatak naše generacije te da ćemo biti dostojni ove zadaće i povjerenja hrvatskih
iseljenika.

izvor: misao.hr
portal Matice hrvatske

* * *

U pripremi Zakon
o demografskoj obnovi

Ministarstvo demografije i useljeništva pokrenulo je izradu krovnog Zakona o demografskoj obnovi koji bi trebao objediniti postojeće mjere i postaviti dugoročni okvir za suočavanje s negativnim demografskim trendovima u Hrvatskoj. U tu svrhu osnovan je Znanstveni savjet koji okuplja četrdesetak stručnjaka iz akademske i znanstvene zajednice, a njegova je zadaća izraditi stručne podloge za budući zakonski prijedlog.

Ministar Ivan Šipić naglasio je kako je cilj zakona povećati natalitet, unaprijediti uvjete života obitelji te potaknuti povratak iseljenika. Riječ je o sveobuhvatnom dokumentu koji bi trebao povezati različite javne politike i ponuditi održiva dugoročna rješenja, umjesto dosadašnjih parcijalnih mjera. Pozdravili su ga akademik i potpredsjednik HAZU Davor Miličić koji je ocijenio kako na pitanju demografske obnove Hrvatska ili preživljava ili umire te predsjednik Rektorskog zbora i rektor Sveučilišta u Zadru Josip Faričić koji smatra da je za rješavanje problema potrebna „šalica znanja, bačva mudrosti i ocean strpljenja“.

Zakon bi, prema najavama, trebao biti dovršen do kraja ove godine, a naglasak će biti na pronatalitetnoj politici i revitalizaciji depopuliranih područja. U rad Savjeta uključeni su predstavnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sveučilišta i znanstvenih instituta, što upućuje na nastojanje da se demografska pitanja rješavaju na temelju stručnih analiza i interdisciplinarnog pristupa.