Nelagoda bez sloma

Matišićeve Kolumne zaboravljene djece u režiji Enesa Vejzovića otvaraju jednu od onih tema koje se u kazalištu lako prelamaju između socijalne građe i moralnih pitanja. Riječ je o drami koja u središte postavlja napuštenu i zlostavljanu djecu, udomiteljske i skrbničke lomove, novinarsku manipulaciju, krivnju, vjeru, bolest i odgođenu savjest, prikazujući cijeli kontaminirani krug privatnih trauma i s njima povezanih javnih mehanizama. U tekstu se pitanje odgovornosti ne otvara samo prema drugima, nego i prema vlastitoj zakašnjeloj savjesti.

Snimio Kristijan Cimer

Redateljsko-dramaturška koncepcija najzanimljivija je ondje gdje ne pristaje na realističku preglednost. Izlasci iz iluzije, pripovjedne najave, komički predasi i različiti stupnjevi stilizacije pokazuju da Vejzovića i Matišića ne zanimaju psihološki realizam ni puna identifikacija gledatelja, nego prikaz raspadnute stvarnosti u kojoj više ni istina nema stabilan oblik. S jedne strane tema nosi snažan emotivni potencijal, a s druge ga izvedba svjesno prigušuje. Osobito se to vidi u prizorima smrti novinarkine kćeri i nagle promjene njezina ponašanja, gdje važan prijelom ostaje izvještajno prenesen, a ne odigran. Zato se izvedba pamti ponajprije po moralnoj nelagodi koju proizvodi, a manje po istinskom emocionalnom slomu koji bi se, s obzirom na temu, možda očekivao.

Scenski prostor, koji su oblikovali Enes Vejzović i Marita Ćopo, izravna je slika peći u kojoj se likovi metaforički peku: osmuđene stijenke, ugljen, plamen i dim oko prostora ne služe tek smještanju radnje, nego doslovce uspostavljaju mjesto kazne, krivnje i zakašnjele savjesti. Zatvoren, nagrižen i pougljenjen prostor dobiva dodatnu snagu u izbočenoj sceni koja izlazi prema gledalištu i taj klaustrofobični svijet gotovo fizički gura u publiku. Jednakoj vizualnoj estetici s dubljim značenjem pripadaju i kostimi Marite Ćopo koji se kreću unutar sivih, crnih i zagasitih tonova, kao da su likovi već prekriveni pepelom vlastitih odluka, dok čisto bijela haljina Djevojčice djeluje kao rez i sugerira kontrast nevinosti. Infernalnu matricu takve slike precizno podupiru svjetlo Anđele Kusić i glazba Šimuna Matišića, koja češće vodi vibracijom i pritiskom dubokih basova nego melodijom.

Glumački su se posebno istaknuli Sandra Lončarić i Vedran Dakić. Sandra Lončarić kao Anita oblikuje najsloženiju figuru večeri: glasovno suverena, precizna u gesti, sugestivna u mimici i emocionalno razvedena, ona lik novinarke ne svodi na tipsku manipulatoricu, nego ga gradi kao figuru moći, ucjene, raspada i kasne ispovjedne ogoljenosti, pa upravo u njezinoj igri predstava najjasnije doseže svoju punu unutarnju napetost. Dakićev Odvjetnik toj napetosti pridodaje iznimnu transformacijsku pokretljivost, scensku prisutnost i sigurnost u prijelazima iz jednoga registra u drugi, tako da njegov nastup istodobno nosi i prijetnju i grotesku, i nerv i kontrolu, bez gubitka fokusa. Uz njih stoji i Antonia Mrkonjić, koja Anu ne gradi vanjskim efektom, nego unutarnjom disciplinom i točnošću reakcije, dok Duško Modrinić kao Mate uvjerljivo nosi težak pripovjedni teret, premda mu povremena govorna nejasnoća mjestimice ublažava punu scensku preciznost. Miroslav Čabraja uvjerljivo oblikuje brutalno prizemnog Stjepana, Aljoša Čepl korektno i bez suvišna naglašavanja iznosi Martina, Lucija Dujmović sugestivno gradi Katarininu unutarnju rastrojenost pogledom, glasom i nemirnom tjelesnom gestom, dok Petra Bernarda Blašković kao Sandra najviše uvjerava onda kada bijes lika ne prenaglasi, nego ga zadrži u čvršćoj i kontroliranijoj mjeri. Rita Čabraja kao Djevojčica pokazuje ozbiljnost i scensku sabranost koje toj figuri daju potrebnu simboličku težinu.

Najnovija premijera osječkoga HNK tako ne sentimentalizira vlastitu temu, čime zadržava ozbiljnost i mjeru, ali istodobno ostaje jača u nelagodi nego u slomu. Tome pridonosi i redateljsko-dramaturška odluka da se građa vodi kroz stilizaciju i distancu, ali i sama narav Matišićeva teksta. Osječki HNK valja pohvaliti za repertoarnu hrabrost da posegne za temom i tekstom koji ne nude ni komfor ni dopadljivost, dok predstava svoju najuvjerljiviju snagu nalazi u izrazitoj vizualnoj artikulaciji i u glumačkom ansamblu koji joj, unatoč neravninama, daje potrebnu težinu. Kolumne zaboravljene djece zato ostaju važna, neugodna i umjetnički ambiciozna predstava, ne ona koja gledatelja slama katarzom, nego ona koja ga dugo zadržava u nelagodi vlastite savjesti.