Nagrađeni izuzetni dokumentarci

I u svom 22. izdanju Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox potvrdio se kao jedan od najvažnijih domaćih filmskih festivala. Ljubitelji intrigantnih i provokativnih dokumentaraca iz svih krajeva svijeta u njegovim brojnim i bogatim programima i ove su godine pronašli sasvim dovoljno razloga za zadovoljstvo. Štoviše, manifestacija je i ovaj put predstavila neke nove atraktivne programe, među kojima je najzanimljiviji Dox otpora, u kojem je prikazano 5 filmova o ljudima diljem svijeta koji se udružuju da bi se oduprli socijalnim, političkim, kulturnim i ekonomskim pritiscima. Festival na kojem je prikazano čak 112 filmova ugostio je brojne ugledne autorice i autore iz zemlje i inozemstva, a mogao se pogledati i niz premijernih hrvatskih dokumentaraca.

Kadar iz filma Planina se neće pomaknuti

Završna svečanost i dodjela nagrada / Snimio Lukša Marotti

Ona ne da da je slome

Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji posve je zasluženo pripao doksu Lisica pod ružičastim Mjesecom autora Mehrdada Oskoueija i Soraye Akhlaghi. Riječ je o filmu koji je pobijedio na festivalu Docville u Belgiji, gdje je osvojio i Nagradu publike, a na najvećem festivalu dokumentarnog filma u Švedskoj Tempo Documentary nagrađen je kao najbolji film. Riječ je o sjajnom, izuzetno neposrednom, emotivnom i dirljivom ostvarenju koje gledatelje osvaja i naglašenim humanizmom i altruizmom. Realiziran je dosta neobično, kao svojevrsni work in progress, cjelina koja se nadopisivala i nadograđivala, koja je rasla iz scene u scenu. Nastajao je punih šest godina, od 2019. do 2025, i tematski je vrlo bogat. O nekim stvarima govori izravno, u prvom planu, a neke postupno postaju razvidne iz konteksta.

Protagonistica je Soraya Aklaghi, senzibilna djevojka koja na početku ima 16 godina. Podrijetlom je iz Afganistana, u kojem nije bila toliko dugo da ga se više niti ne sjeća, a živi u Iranu sa suprugom koji je nasilan i tuče je. Na početku samo mašta o tome da pobjegne u Europu, u Austriju gdje joj živi majka, a tijekom filma dva puta će neuspješno sa suprugom i drugim ljudima pokušati bijeg, jednom preko Turske, a drugi put preko Grčke. Tada će se naći i u životnoj opasnosti, dok postaje jasno da šverceri ljudima namjerno lošom organizacijom izbjegličkih putovanja višekratno zarađuju na istim nesretnicima.

Unatoč svim nevoljama, Soraya je djevojka jakog duha koja zna što želi postići, a gledatelji nekako znaju ili osjećaju da je u tome ništa neće spriječiti. Izlaz iz nevolja pronalazi u mašti i umjetnosti, što s vremenom postaje sve važnije. Darovita je slikarica i kiparica koja u umjetničkim djelima varira neke stalne likove i motive. U slikama najviše lisicu i Mjesec iz naslova, kao i lik djevojke koji je zapravo ona sama, pri čemu lisica, koja se povremeno animirana pojavljuje i u filmu, kao da bdije nad njom i čuva je. Mjesec, pak, simbolizira nadu, čežnju i vjeru u to da se nešto može promijeniti, i da će se promijeniti.

Kadar iz filma Sintetičko suosjećanje / Kadar iz filma Lisica pod
ružičastim Mjesecom

Soraya se u suštini izgrađuje kroz svoju umjetnost, ona joj formira pogled na život. U skulpturama dominiraju likovi grubih ljudi s izraženim crtama lica koji su potpisanog gledatelja podsjetili na fizionomije s Maurovićevih slika ili iz stripova, a kad doživi poraz ili dobije još jedne batine od supruga, Soraya se na njima iskaljuje tako da ih gnječi i deformira. Njezina intimna i emotivna stanja dočarana su jako vješto, ona kroz film odrasta i sazrijeva, i usporediva je s Arsenovom Djevojkom iz moga kraja koja ne da da je slome, otima se i prkosi.

Život pastira u makedonskim planinama

U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat dodijeljen je također vrlo zanimljivom i iznadprosječno uspjelom filmu Planina se neće pomaknuti slovenske redateljice Petre Seliškar. Također vrlo zanimljivom i slikovitom doksu u kojem pratimo tri brata i još jednog dječaka koji svake godine, otprilike od proljeća do jeseni, žive u makedonskim planinama. Brinu o obiteljskim stadima ovaca i krava, pri čemu starija braća Zekir i Zarif ovce vode na više pašnjake, a najmlađi Zani s kravama ostaje u dolini.

Dok je najstariji Zekir 20-godišnjak koji mašta o odlasku u grad i nekom boljem životu, tinejdžer Zarif u posljednjoj trećini filma upoznaje svoju vršnjakinju pastiricu, uz sugestiju da bi se među njima mogli roditi konkretniji osjećaji, a Zani je najviše zadužen za čišćenje stare, zapuštene i prljave pastirske kućice u kojoj borave. Njihovu svakodnevicu upotpunjava i skrb o čoporu pasa bez kojih bi im bilo znatno teže nositi se sa životinjama, a koje, koliko se može vidjeti, najviše hrane starim kruhom natopljenim u vodi.

Dok ih gledamo kako razgovaraju, pripremaju jelo i skrbe o životinjama, nižu se asocijacije na neke druge poznate filmove, ponajviše na remek-djelo Ja sam Bog otac braće Taviani, ali i na recentno domaće ostvarenje Bog neće pomoći Hane Jušić.

Umjetna inteligencija i njezin utjecaj

Festival je otvoren intrigantnim i tematski vrlo aktualnim dokumentarcem Sintetičko suosjećanje autora Marca Isaacsa, „kućnog“ redatelja britanskih postaja BBC i Channel 4, kojega smo na ZagrebDoxu upoznali još 2009. godine kao autora izvrsnog filma Sve je bijelo u Barkingu. Dok se u njemu bavio kapilarnim rasizmom među običnim ljudima u britanskoj provinciji, tema njegova novog filma je umjetna inteligencija, njezin brzi razvoj i načini na koje utječe i na koje će tek utjecati na naše živote i svakodnevice.

Riječ je o solidnom, ali generalno „hladnom“ djelu, po prilici koliko je hladna i UI kreacija mlade plavokose djevojke koja se obraća ljudima u filmu, a na određeni način i njegovim gledateljima. Za potrebe snimanja Isaacs je ušao u tvrtku Synthetic Sincerity Lab u kojoj se razvija umjetna inteligencija, opredmećena u liku spomenute djevojke. Ona nastupa s pozicije sveznajućeg entiteta, poprilici slično Skynetu u franšizi Terminator, te ljudima drži lekcije i moralne prodike, govoreći im kakvi su i kakvi bi morali biti. Njezina nesimpatičnost utječe na doživljaj filma u kojem upoznajemo neke detalje rada na savršenijim inačicama UI-ja koje će biti humanije, s više detalja na licima i izraženijom mimikom kao i govorom tijela, kojega ni ljudi često nisu svjesni. Doznajemo i da tvrtka povremeno koristi usluge redatelja, koji kao dokumentarist dugo godina bilježi ponašanja ljudi, njihova stanja i reakcije, te je u tom smislu koristan i za stvaranje što realističnijih i autentičnijih „lažnih“ ljudi.

Možda najzanimljiviji segment filma prikaz je bilježenja ljudske mimike, često neprimjetnih pokreta i tikova koji manifestiraju raspoloženja i intimna stanja, osobito jedne žene za koju kasnije doznajemo da joj je dijete preminulo u dobi od jedne godine, zbog čega postaju razumljivi njezina površnost te pomalo neodgovorno ponašanje i nefokusirano djelovanje. Znanstvenici su isprva zbunjeni „signalima“ koje šalju njezino lice i tijelo, a gledatelju taj neželjeni upad u nečiju privatnost postaje neugodan, pa i odbojan.