Mnoga lica sakralnog

Svaka je umjetnost teška, ali sakralna je najteža. Dobu koje je odbacilo materijalnost umjetnine, gdje je na cijeni tjelesnost autora umjesto njegova proizvoda, gdje se performans veliča, a slika prezire, kako ponuditi predodžbu svetog? Svaka je sakralna slika ikona, prozor u sveto, kako to shvaća pravoslavna teologija, a tijelo umjetnika za to ne može nikako poslužiti: još bismo mogli prihvatiti njegovu sliku kao emanaciju njegova duha, unatoč tomu što je tvarna, no nikako ne može svoje tijelo ponuditi kao božansko, čak i ako zanemarimo temelj moderne umjetnosti, da umjetnik veliča sebe, a ne Boga. Nije slučajno da su mediji prije dvadeset godina, nakon senzacije što ju je izazvao film Pasija Mela Gibsona, izvješćivali, apokrifno ili ne, kako je glavni glumac Jim Caviezel, koji je glumio Krista, proživljavao strašne patnje na setu. Da ne bi bilo blasfemično imitirati Krista, morao je zbilja postati patnik; mučenik svetog filma minimum je koji se mora postići da bi se sakralno fiksiralo na filmskoj vrpci. Nije baš sveti Franjo sa stigmama, ali je najbliže njemu što mu se možemo približiti.

Izložba Tihomira Lončara u Palači Gutmann u Belišću može se razgledati do 15. svibnja

Sveti Franjo koji prima stigme jedan je od omiljenih motiva Tihomira Lončara u njegovu sakralnom slikarstvu. Lončar, rođen 1953. u Vinagori, diplomirao je slikarstvo 1980. na Akademiji u Zagrebu u klasi Vasilija Jordana, a meni je dosad bio poznat smo po pejsažima, iako je već 1984. načinio četiri slike u bočnim lađama crkve sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, da bi kasnije načinio i glavnu oltarnu sliku, koju sam vidio, ali nisam s njim povezao. Izložba njegovih radova sakralne tematike, koja bi bila velika i za Zagreb, a kamoli za malo Belišće, održava se u palači Gutmann, u kojoj se već godinama, marom i zalaganjem predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Belišću Branka Matišića, održavaju sjajne izložbe.

Tihomir Lončar, Posljednja večera

Lončar problemu sakralnog na platnu pristupa s dvije premise: jedna je da se koncentrira na nekoliko omiljenih motiva kojima se stalno vraća; druga je da u svakom nudi svoje originalno promišljanje. Uskrsli Krist možda je najčešći; to je bestežinski Krist kao na platnu Matthiasa Grünewalda s početka 16. stoljeća, ali dolazi u brojnim varijacijama, i u svakoj ima drugi izraz lica, smireno gleda odozgo na svoje učenike; pogled upire u Oca kojem se vraća; ili je jednostavno začuđen zbog čuda nad čudima – a sve to u najraznolikijim kombinacijama boja. Zatim je tu susret Krista i njegovih zbunjenih sljedbenika u Emausu, s vrlo simpatičnim citatom Caravaggia, iz 1601, kada onaj učenik za stolom širi ruke u nevjerici. Uskrsnuće pokazuje kako se može naslikati nezamislivo, Emaus otvara problem prepoznavanja: kako da znamo što vidimo?

Nije to jedini citat iz povijesti umjetnosti, Lončarov Dobri Pastir kao da je sišao s kasnoantičkog mozaika, niti je to jedini post­modernistički postupak, jer on slika i sebe kako slika svete slike – ali ima mnogo inovacija: sveti Franjo kao da je pogođen nebeskim laserskim zrakama, a kad propovijeda pticama, one su gotovo apstraktne, kao i ribe kojima se obraća sveti Antun. Posebno su interesantna lica: Lončar je ispravno zaključio da su apostoli bili zblenuti na Posljednjoj večeri i na Duhove pa ih je tako i prikazao, bez pardona. Njegova interpretacija pete postaje Križnog puta vrlo je duboka: mrzovoljni Šimun Cirenac i Krist koji se uz njega pripio sa zahvalnošću. Jedini pejsaž na izložbi, u kojem se vidi onaj svjetovni Lončar, kojim Isus s učenicima ide za Emaus, jednostavno je divan – ne postoje dva Lončara, nego samo jedan, koji se znatno oslobodio u sakralnoj umjetnosti, i koji unatoč tomu dobiva i velike narudžbe, primjerice za crkve u Tušiloviću, Vojniću i Puli s golemim apokaliptičnim prizorima.

Konačno, i zgrada ima povijest. Izgradio ju je 1905. Edmund Gutmann za sina Artura i njegovu suprugu, a služila je kao uprava velikog poduzeća, zahvaljujući kojemu je utemeljeno Belišće. Obitelj Gutmann, mađarski Židovi, zakupila je valpovačke hrastove šume te ondje pokrenula najmoderniju preradu, s parnom pilanom i željeznicom, za tisuće radnika izgrađene su u 19. stoljeću tada najmodernije kuće, zajedno sa svom infrastrukturom: vatrogascima, poštom, školom, električnom mrežom, vodovodom i kanalizacijom, a na koncu su željeznicom pospajali dobar dio Slavonije i Podravine. Nakon Drugog svjetskog rata poduzeće je bilo, dakako, konfiscirano, a zadnji vlasnik Artur Gutmann strijeljan; njihova palača izgorjela je u Domovinskom ratu, nakon čega je obnovljena, zajedno s hrastovim zidnim oblogama i staklenim stropom s vitrajima, da bi poslužila kao kulturno središte – muzej, galerija i knjižnica.

Slike Tihomira Lončara izložene u palači Gutmann u Belišću otkrivaju samosvojan pristup sakralnim temama: od prisnih obiteljskih prizora, gotovo karikaturalnih, do odlaska u apstrakciju u najtežim teološkim temama; sakralno ima mnoga lica – a udomila ih je zgrada teške i nemirne
prošlosti.