MALLARMÉ U LIPIKU

DRAŽ UVELIH STVARI
(u povodu putovanja starom kućom, od potkrovlja do prizemlja i čitanja Pjesnika)

Pjesnik mi se obratio:

Ti voliš sve to i eto zašto mogu živjeti uz tebe. Nisi li zaželjela, sestro moja, s pogledom od nekada da se u jednoj od mojih pjesama pojave riječi draž uvelih stvari? Novi ti se predmeti ne sviđaju. I tebe zastrašuju svojom kričavom smjelošću. Prošlo je više od stotinjak godina.

I kao da mu odgovaram dok Mama i ja spašavamo stare stvari. I gledam u staru uru što kasni među knjigama i slikama. Kome je ona pripadala? Mislim da ju je donijela prabaka iz Tallina. Vruće je, ali sjene sjevera i Baltika ne napuštaju stara okna naše kuće. A staro ogledalo? Duboko poput hladne Une s okvirima od pozlate, od osušenih lokvanja s njezinih obala. Tko li se u njemu sve ogledao? I kako je, samo s jednom ranom, crno-sivom ružom, na svojoj kristalnoj površini stiglo u Zagreb? Čija se sve ljepota kupala u njemu? A škrinjice? Ne čini li ti se da su i one izblijedjele, a pisma i razglednice dječaka i djevojčica što su sačuvale u svojoj nutrini više ne možeš oživjeti. Kao ni glasove i boje prepariranih ptičica u muzejskim sobama. U kutovima dršće paučina – od vrućine. Dođi mirno dijete, najradije bih rekla svojoj Mami. Zatvori svoj lijepi ormar koji tako pažljivo premećeš i slažeš. Porculanske servise: nedjeljni, vrtni, svakodnevni, lovački i riblji rasporedit ćemo u tvojim sjećanjima. Tvoje spašene stvari, šeširi, zmijske cipele, čipke i svilene haljine će šutjeti. U staroj prigodnoj haljini podupri glavu svojim milosrdnim rukama i slušaj tišinu. Govorit ću ti satima o Baltiku koji šuti.

MALLARMÉ U LIPIKU

Mnogo sam hodao, dugim snenim koracima, očiju uprtih unutra u potpuni zaborav kretanja, dok me je optjecao smijeh vremena.

Toliko je nepomičnosti ljenčarilo da, okrznut tromim perivojem s dopola uronjenim nogama, ustanovih zastoj tek po ustaljenom iskričenju inicijala na dugmadi mojih manžeta koje su me podsjetile na moj stvarni identitet.

Ispod perivoja na podzemnim vodama cvjetaju bijeli lopoči – kažem mu kako bih opravdala posudbu jednog fragmenta iz njegove pjesme u prozi Bijeli lopoč.

On se okrenu, s odsudnim milosrđem, unutra u potpuni zaborav kretanja – u knjigu koju još nije dovršio.

SLANA^[1] U TRI FORME

***

Obala od gline −

u keramici

plovećih umjetnika

UŠĆE

Zaveslaj

za zaveslaj

Kap

do kapi

S(Kupa) u modrom čamcu

u zelenim čaškama

s malčice šlaga

od oblaka

Skupljene Glina i Kupa

riječ

po riječ

otkupina od ušća

namreškanog tišinama

ORNAMENT

Visoko u šumi počiva knez. S privjeskom od gorskog kamena, pozlaćenim ostrugama i starovjerskim figurinima. S ornamentom stoga sijena – zvonolikog hrama otkosima trava – iz kojeg raste stablo s dvije savijene grane. Kneginja se ponekad može vidjeti – i danas – dok peče pite od šumskog voća. I dok Kapetan u modrom čamcu prevozi pjesnike do ušća − uz glinenu obalu − slatkovodnim vodama. U laguni se hvatam za krhotinu. Za ručku neke davno potonule razlomljene posude. Ako sastavim krhotine, tišina se ulije u posudu – savijena kao troniz na najmanjoj crnoj školjki u prozirnoj vodi.

SPOKOJ

Naslonim uho na meko grlo

i zvuk nevidljive letjelice

odvede me u svemirsku tamu

Izlijeću zvijezde

i apstraktni oblici asteroida

i slažu se u nepoznate hramove

i nebeske domove

To je trenutak kad poželim čuti

što moj obični crnobijeli mačak

odmotava u svom spokojnom snu

VRT OD KAMENA

Gredice od kamenčića

od krugova meandra

spirala i valova

Kamen u vrtu

i vrt od kamena

I hodočasnik što šuti

i oblikuje ga drvenim grabljama

Uz najtiši zvuk

uz dodir kamena

koji se trusi i ne ponavlja

i stabla

što raste u nevidljivoj šumi grabova

U tišini koju ne čuje

ni čovjek

ni vjetar

ni ptica

Ne treba govoriti

ako riječ nije ljepša od tišine

I spasonosna kao pristajanje

na otok utonuo u mislima

u kamenim morima

Poetsko spašavanje riječi i stvari

Piše Darija Žilić

Biserka Goleš Glasnović književnica je i kritičarka, autorica više pjesničkih, proznih i književnokritičkih knjiga, spomenimo ovom prilikom pjesničke: Priětelnice moe, Sasvim blizu, Može i bez naslova, Tihe koja se ne dvoumi i Poštovani gospodine Abélard. Članica je Društva hrvatskih književnika, živi u Zagrebu, autorica je nagrađivanih putopisa, a redovito piše i osvrte o djelima iz hrvatske i svjetske književnosti. Svestrana, obrazovana, u svojim interpretacijama povezuje erudiciju i donosu blistave uvide u poetska djela. Ona se kreće prostorom, putuje i bilježi svoje doživljaje, povezujući tradiciju i suvremenost, neposredne doživljaje i činjenice iz povijesti. I u njezinoj poeziji ogledaju se osobine koje je obilježavaju kao esejisticu. Nerijetko piše upravo o prostoru kroz svoj unutrašnji doživljaj, a uz to često referira na književna djela i autore, ulazi u zamišljene dijaloge s piscima i njihovim djelima. Tako je njezina posljednja knjiga Poštovani gospodine Abelard pisana u epistolarnoj formi, te se u njoj pjesnikinja obraća Abelardu, srednjovjekovnom misliocu čija su Pisma Heloizi postala iznimno važna. Ta joj je prepiska inspiracija za dijalog, a kroz stvaranje i proces pisanja shvaća da „jedino ono što nije napisano – postoji“.

U pjesmama u prozi Biserka Goleš Glasnović povezuje imaginaciju, pritom kao da se opisuje posvećenost kojom se lirska junakinja odvaja od svijeta kao mala karmelićanka: zanimljiva je sintagma da se riječi i misli množe raskošno, i da je kroz sliku vegetacije metaforički predočena misaonost. I pisma su na neki način mističan, misaono senzualan rukopis. Pjesnikinja putuje kroz vrijeme i povezuje prošlost i činjenice s neposrednim uvidima koji proizlaze iz njezina viđenja svijeta kao putnice. Nije stoga slučajno da i u novom ciklusu nalazimo topose putovanja, posebno Baltik koji joj je trajna inspiracija, dijalogičnost, čuvanja, „spašavanja starih stvari“ (pjesma Draž uvelih stvari).

Pjesnikinja dočarava i mjesto Slana u Banovini i to u tri kratke forme. Umjetnici postaju ploveći, a ušće je, jer mjesto je na ušću Gline u Kupu, prikazano ekspresionističkim slikama i odsječnim stihovima koji simuliraju zaveslaj. U pjesmi Ornament zgusnut je doživljaj bajkovitosti, prošlost kroz sliku davno razlomljene posude, a pisanjem kao da autorica stvara cjelinu, odnosno posudu u koju se ulijeva tišina. I na taj način u gotovo kozmogonijskom obliku nazire se početak života. Pjesma Mallarmé u Lipiku iznimna je simbolistička pjesma u koju su umetnuti i dijelovi iz pjesme Bijeli lopoč spomenutoga pjesnika, a u toj dijalogičnosti s pjesnikom, Biserka Goleš Glasnović imaginira kretanje u kojem se zapravo opisuje kretanje očima prema unutra okrenutim, pa u tom snenom kretanju na kraju tek manžete podsjećaju na stvarni identitet. Iz pozicije onoga koji se kreće, dolazimo do samog zaborava kretanja, i tad počinje pisanje poezije. Pjesma Spokoj donosi sublimaciju različitih dimenzija – apstraktnost svemirskih oblika, hramove i letjelice, uz njih i ambijent iz svagdana.

Kako ističe kritičar Hrvoje Čulić, pjesme Biserke Goleš Glasnović slike su emocionalnih stanja, u njima su ljubav i priroda bitne preokupacije, ali isto tako i nastajanje riječi, čuvanje uvelih stvari od zaborava kroz reminiscencije i bilježenje. U novom ciklusu nalazi se pjesma Vrt od kamena u kojoj se u jednu sliku spajaju gredice, tišina, nevidljiva šuma grabova, te nastaje ponovo mističan trenutak u kojem se slavi važnost posvećene riječi. „Ne treba govoriti / ako riječ nije ljepša od tišine“, stih je iz spomenute pjesme koji govori o pažljivu biranju riječi. Posebnost je poezije Biserke Goleš Glasnović u tome da započinje iz realnog prostora u kojemu se kreće prema unutarnjoj spoznaji koja je uvijek obogaćena onim izvanjskim. Zvučna i sinestetična, odmjerena u iskazu emotivnosti, lapidarna kao taj kamen u vrtu, misaona i emotivna, oplemenjujuća je poetska riječ Biserke Goleš Glasnović.

^[1]  Slana je naselje u Banovini, nedaleko od Petrinje, na ušću Gline u Kupu.