Malko drugačije studentske police

Čita i piše Filip Marković, apsolvent Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu

ja se zovem filip marković i pročitao sam dva djela lidije deduš. pročitao sam ih u komadu, pročitao sam ih na stolici, u dnevnom boravku i vjerujem da sam ih pročitao odjeven, mada sam pri kraju bio već potpuno svučen i natjeran na priznanje: ja se zovem filip marković i ljubomoran sam jer je lidija deduš napisala ova djela prije mene. lidija piše onako kako ona želi. iako zna da je ispravno „moje je ime...“, u naslovu će pisati  „ja se zovem…“ i onome tko je pokuša ispraviti poslat će ga, u najboljem slučaju, nekamo. dat će nam do znanja da su se njezine čarape izvrnule u cipeli, da je na poslovnom sastanku i razmišlja o odjeći uvučenoj u krive tjelesne predjele, o stražnjici. za nju postoji apsurdno – piranje u dravi, bog gumenih bombona, prestanak pušenja, cura njezina dečka. ni za što od navedenog lidija ne traži opravdanje, to jednostavno postoji. zaključuje se da je lidija na trenutke u poslu lijena, u ljubavi neiskrena, u vjeri beznadna. i to bi sve moglo biti istina kada bi lidija bila ozbiljna i stroga, ali ona to nije. lidiji je dopušteno biti hirovitom dok živi svoju svakodnevicu. ona, dapače, odlazi na posao, ali u automobilu kopa nos. lidija ipak vjeruje u boga, ali ne u tvojega. lidija naposljetku briše prašinu, ali gaćama.

Izd. Jesenski i Turk,
Zagreb, 2020.

ludost, prostor i svakodnevnica žive u simbiozi unutar lidijina tijela koje je čest predmet promatranja, bilo da ono u prostoru sjedi samo, ili s likom s tindera. lidija deduš tijelo iznova analizira, mjeri relacije na njemu, tranšira na udove, promatra izvana i iznutra, a sve s jednim apsolutnim ciljem, odgovoriti na pitanje – tko je u tom tijelu. sadržajno smo, lidija i ja, svakako na istom mjestu, u prostoru koji je, od svih mjesta na svijetu – negdje, prostor s kojim se lidija najčešće susreće. u tom prostoru naći će se svakodnevica: ogledalo, plastični kišobran, propuh, razglednice, prašina, republika, čovjek kojeg je (možemo reći) imala, a ponajviše – muhe. taj je prostor lidijino utočište ludosti. one ludosti koja nam je poznata, koju često zanemarujemo, koja nam dopušta razvratnost, dopušta misliti: ja se zovem lidija deduš, iako se zovem filip marković.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2023.

stoga, ja se zovem filip marković i prilikom čitanja zbirke poezije razglednice iz prašnjave republike i dnevnika ludosti ja se zovem lidija deduš odlučujem priznati: i ja imam cistu na zubu te frakturu zubne kosti. i ne razlikujem se od lidije deduš, ni po zubima, ni po traženju boga, a najmanje po imenu i prezimenu. to je odgovor koji autorica nudi, zaista – mi smo. bilo da se zovemo scarlett ili da smo čovjek s tindera ili iz snova – oduvijek smo to bili mi. prepoznavanje zamjenice „mi“ kao svojevrstan odgovor na lidijina pitanja ne nudi nikakvu kolektivnu utjehu, nego nam približava jednostavnost ljudskog života. poput muhe koja zuji prostorom pa najednom prestane.