LiDraNo je za mene…

Koja radost, koje ushićenje! Moj sastavak odabran je među tisućama literarnih radova iz čitave Hrvatske za državnu Smotru LiDraNo 2026. Uporno se probijao kroz školsku, općinsku/gradsku, županijsku razinu Smotre i postao jedan od trideset favorita. Mirjana Jukić, profesorica hrvatskoga jezika i moja mentorica, čvrsto mi je stisnula ruku. Ja sam joj uzvratila na isti način. Veselo smo se pogledale. Ljubav prema pisanoj riječi još jednom vodi me u Vinkovce. Osjećaji, koje već više od tri godine nakupljam u sebi, doživjeli su svoju eksploziju u rečenicama posvećenim mom dragom ujaku Krešimiru i sastavku naslovljenom njegovim imenom – Krešo.

Izabela Torbašinović s Mirjanom Jukić
i Miroslavom Mićanovićem

Žamor. Uzbuđenje. Zagrebački velesajam prepun je osnovnoškolaca i njihovih mentora. Čekamo da sat otkuca devet puta, da napunimo dva autobusa i otisnemo se u Vinkovce. Među nama su mladi literati, novinari te zaljubljenici u dramsko-scenski izraz. Tri dana bit ćemo daleko od učionica i nastave, pismenih testova i usmenih ispitivanja. Svoje vrijeme darovat ćemo mašti, kreativnosti, RIJEČI.

Uživala sam u pojedinačnim i grupnim scenskim nastupima učenika različitih uzrasta, od prvog do osmog razreda, diveći se njihovim talentima i sposobnostima. Tko zna… možda se sljedeće godine i sama nađem na sceni, u okruženju mladih glumaca… bilo bi baš lijepo. More mladih ljudi cupkalo je širokim i prostranim vinkovačkim ulicama okruženim širokim drvoredima. Veseli glasovi odjekivali su iz prepunih restorana i kafića. Smijeh se širio iz svakog kutka slavonskoga mjestašca šaljući poruku kako mjesta i gradovi postaju veliki zahvaljujući ljudima i srcima, a ne građevinama i bogatstvu. Dok smo se zadnjega dana u ranim večernjim satima približavali Zagrebu, srce mi je bilo prepuno najljepših osjećaja radosti i zadovoljstva. S malo tuge što napuštamo Slavoniju. Zauvijek će mi u sjećanju ostati divno druženje s mentoricom i novim prijateljima te Vinkovci, što su, zahvaljujući Smotri, postali pravo kulturno središte i grad o kojem se šapuće u svim razgovorima. A najviše ću pamtiti što sam na Smotri ponosno branila boje svoje zagrebačke OŠ Rudeš.