
Izd. OceanMore,
Zagreb, 2023.
Ivan Pranjić je, kako iz pogovora u obliku intervjua na kraju knjige saznajemo, bio profesor hrvatskoga jezika u čakovečkoj gimnaziji gdje je predavao i Kristianu Novaku – omiljenom hrvatskom piscu i uredniku ove Pranjićeve knjige koji za svoga profesora ima samo riječi hvale. Nula previše zbirka je kratkih proza ili „proznih minijatura“; mikropriča, memoarskih zapisa, autobiografskih crtica i anegdota koje sežu od pripovjedačeva djetinjstva u nekoj dalekoj i drugačijoj Bosni do današnje ponosne uloge djeda što razgovara sa svojom unukom koja „kajka“. Ova se knjiga može, ako vam tako odgovara, čitati onako usput – ne zahtijeva visoku koncentraciju, povezivanje radnji i likova, duboke analize ni raščlanjivanja. Ipak, Pranjićeva je proza topla, gotovo lirska, ljudska, iskrena i nepretenciozna, a čitanje zbirke izaziva osjećaj utjehe i topline. A da je autor i sam svjestan učinka svoje proze na čitatelje potvrđuje rečenica: „Ponekad je strašno progovarati o sebi, ali to može biti i toliko ljekovito, za onoga koji progovara, ali i za one koji slušaju tu priču.“

Izd. SysPrint,
Zagreb, 2009. / Preveli Dinko i Milivoj Telećan
Argentinski književnik Julio Cortázar jedan je od najvećih svjetskih majstora kratke priče, a svaka od njih malo je remek-djelo. Tematski su i stilski priče u ovoj zbirci podosta različite, nit što ih povezuje određena je doza „pomaknutosti“ te višeslojnost koja poziva na višestruka čitanja i otvara različita tumačenja. Ono što Cortázarove priče čini sličnima prozi drugih kultnih južnoameričkih autora kao što su G. G. Márquez ili J. L. Borges fina je isprepletenost realnosti i fantazije koja stvara osjećaj začudnosti i rasplamsava maštu. Tako u Zvjerinjaku pratimo posjet djevojčice rodbini na selu koja, eto, kuću dijeli s tigrom, opsežni Progonitelj zapravo je hommage jazz saksofonistu Charlesu Parkeru, dok je Neprekinutost parkova minijatura u Poeovu stilu o čitatelju koji na vrlo neugodan način biva uvučen u priču koju sam čita. Velika preporuka. Pročitati pa pročitati još jednom.

Izd. OceanMore,
Zagreb, 2022. / Prev. Antonija Radić
Valeria ima 43 godine, obitelj, supruga i uredno posložen građanski život. Jednog dana impulzivno kupi bilježnicu koja postaje njezin tajni dnevnik. Dnevnik piše u rijetkim trenucima samoće, skrivajući se od ostatka obitelji, a sama je bilježnica pažljivo sklonjena od ukućana na mjestima gdje oni sigurno neće zavirivati, kao što je dno košare s prljavim kuhinjskim krpama. Godina je 1951. u Italiji, a glavna junakinja nije ni svjesna da će pisanje o sebi i za sebe u sljedećih godinu dana postati njezin put osobnoga rasta: Valeria se pišući dnevnik bolje upoznaje, otkriva u novom svjetlu i sebe i ljude koji je okružuju – već odraslu djecu, supruga, šefa – analizira odnose, dolazi do dragocjenih uvida, ali i gradi samopouzdanje i svijest o vlastitoj vrijednosti… Ova je knjiga inspirativno, vrlo aktualno i opuštajuće štivo o intimnom životu jedne žene, ali i divan poticaj za vođenje vlastita dnevnika.
839 - 7. svibnja 2026. | Arhiva
Klikni za povratak